Sad kad je smeće došlo do grla i konačno postalo tema, Hrvatska bi za promjenu mogla prebaciti fokus s redovnih gluposti na problematiku gospodarenja otpadom i među ostalim, odlučiti što će dugoročno raditi s ostatnim otpadom koji se ne može ponovno uporabiti ili reciklirati.
Sad kad je smeće došlo do grla i konačno postalo tema, Hrvatska bi za promjenu mogla prebaciti fokus s redovnih gluposti na problematiku gospodarenja otpadom i među ostalim, odlučiti što će dugoročno raditi s ostatnim otpadom koji se ne može ponovno uporabiti ili reciklirati. Ako je odgovor energetska oporaba, zdrava društvena rasprava više se ne bi trebala baviti pitanjem želimo li energanu ili ne, nego kakvu energanu možemo sagraditi, što od spaljivanja otpada možemo dobiti, koliko će ona koštati, kojim ćemo naprednim tehnologijama osigurati da ona neće ni u promilima zagađivati okoliš i biti štetna za zdravlje ljudi i čitavog našeg ekosustava.
Jer samo to su teme za zdravo društvo koje je svjesno da proizvodi tone otpada, koje zna da ga ne može dovijeka zakopavati i koje ima dovoljno razuma i mudrosti za shvatiti da je napretkom tehnologije ne samo postalo moguće pretvarati otpad u energiju, nego da danas od smeća rade profit svi. Osim nas. Nije doslovno tako, ali skoro.
Nakon Gospića i otkrivanja brojnih drugih opasnih deponija diljem Hrvatske, idealan je trenutak da građani zbiju redove i pobrinu se za sebe i za svoju zemlju onako kako njihovi izabrani predstavnici sami od sebe očito neće ili ne mogu ili ne znaju. Sad treba državu natjerati da odriješi kesu za gradnju najmodernijih sustava za otpad, a lokalnu samoupravu da osigura ono što je najbolje za građane.
Umjesto da lokalna zajednica čeka gotov projekt i onda se podijeli na dva politički orkestrirana tabora, za i protiv postrojenja, mogla bi unaprijed postaviti svoje uvjete. Ako država želi, recimo šibenski Bikarac ili neko drugo mjesto za infrastrukturu od nacionalnog značaja, neka plati. Neka uloži ozbiljan novac i svaki cent potroši po mjeri potreba lokalnog stanovništva. Ako lokalna zajednica preuzima teret takvog postrojenja, neka stanovnici imaju od toga mjerljivu korist, primjerice nižu cijenu obrade otpada, manje račune za komunalne usluge, eventualno jeftiniju toplinsku ili električnu energiju ako tehnički i regulatorno model to omogućuje. Ne da im obećavaju radna mjesta i nekakav apstraktni razvoj rodne grude do kojeg će se magično gradnjom nove infrastrukture doći, nego konkretne stvari, one koje se mogu izraziti brojkama i slovima, koje stoje u ugovorima, vidljive su na računima i utužive ako se netko odluči ne igrati po pravilima.
Zdrava javnost treba se informirati, zainteresirati za zdravlje svojih obitelji i budućnost svoje zemlje i početi zahtijevati za svoju lokalnu sredinu najbolju dostupnu tehnologiju, umjesto da joj se tehnologija objasni tek kad je projekt već nacrtan i dekretom uveden u njihovu svakodnevicu, ne po njihovim pravilima, nego prema volji države. Javnost treba ‘guglati’, tražiti, pitati što rade Kopenhagen, Beč, Danska, Nizozemska, Švedska ili Njemačka? Koliko energije izvlače iz tone otpada? Kolike su stvarne emisije? Što rade s pepelom? Izdvajaju li metale? Hvataju li CO₂? Koriste li otpadnu toplinu? Što rade s biootpadom, kanalizacijskim muljem i stajskim gnojem koji uopće ne trebaju završiti u istoj tehnologiji? Koliko se energije potroši na sam proces? Koliko postrojenje mora raditi da bi bilo ekonomski održivo? To su pitanja, osim ako zdrava javnost ne misli da je manje pametna od stranaca koji se ne zakopavaju u svome smeću nego proizvode od njega električnu energiju za napajanje potrošača ili toplinu za grijanje svojih domova.
Nije pitanje treba li nam energana, nego kakve sve energane možemo dobiti i što sve u njima možemo pržiti da bi se pretvorilo u korisnu energiju. A možemo sve, jer danas svako govno, da prostite, možete pretvoriti u čistu upotrebljivu energiju. Uzmimo za primjer Dansku koja je još 2019. godine otvorila golemo industrijsko postrojenje Nature Energy Korskro za proizvodnju biometana iz organskog otpada u kojem mogu preraditi više od 700.000 tona biomase godišnje. Tamo dovoze stajski gnoj i gnojnicu, ostatke iz poljoprivrede, otpad prehrambene industrije i drugi organski otpad koji se stavlja u velike anaerobne digestore, gdje mikroorganizmi bez prisutnosti kisika razgrađuju organsku tvar i stvaraju bioplin.
Taj sirovi bioplin zatim pročišćavaju dok ne dobiju biometan kvalitete usporedive s prirodnim plinom koji šalju u dansku plinsku mrežu. Nakon fermentacije ostaje im digestat, odnosno otplinjena biomasa bogata dušikom, fosforom i drugim hranjivim tvarima, koju vraćaju poljoprivrednicima da se iskoristi kao gnojivo. Sve čisto, sigurno i profitabilno. A to je samo jedan primjer.
Pretvaranje otpada u energiju globalni je trend u razvijenim zemljama započet još tijekom naftne krize 1970-ih i mnogi su značajno napredovali u tome tijekom zadnjih pola stoljeća. Oni su se opredijelili za politiku transformacije svakog govna u korisnu energiju, a mi u Hrvatskoj na politiku trošenja energije na sva moguća sranja, da prostite opet. Sposobni smo mjesecima raspravljati o događajima iz 1941., 1945. ili 1991., ali nemamo ideju što sa stotinama tisuća tona otpada koji ćemo proizvesti samo ove godine.
Zbilja je vrijeme da barem dio svoje kolektivne energije počnemo trošiti na ozbiljne i korisne teme, pa tako i na otpad, da počnemo misliti kako od onoga što bacamo napraviti što više sirovine, plina, topline i struje, a što manje novih brda smeća.
A ako već moramo graditi infrastrukturu koju smo desetljećima odgađali, a moramo ako želimo zdravo sutra, onda nemojmo graditi ono što je Europa gradila prije dvadeset godina nego tražimo najbolje što postoji danas i sada. Beskompromisno inzistirajmo da država plati najbolje energane koje lova može kupiti jer mi ne izdvajamo svaki mjesec eure za felge premijerove nove jurilice nego za svoje bolje sutra.
Javnost se treba urazumiti i prestati promatrati otpad kao nešto što treba odvesti iza brda i zatrpati, a na energane prestati gledati kao na nešto što je politički ne ili da. Posebno šibenska javnost jer je Šibenik po pitanju energana otišao najdalje u Hrvatskoj i jedini ima jasno definiran plan gradnje takvog pogona, u svom centru za gospodarenje otpadom Bikarac. Njegovi građani, ali i vlast, trebali bi zajahati ovaj ekološki val nakon Gospića i na sve načine stisnuti državu kako bi na Bikarcu izgradili postrojenje koje će biti zadnje čudo tehnologije i ako treba, najbolja energana u Europi.
Sve manje od toga nije opcija jer građani zaslužuju najmoderniju energanu u kojoj će već početkom idućeg desetljeća pržiti otpad i pretvarati ga u čistu i sigurnu energiju. Javnost treba vidjeti što danas rade najnaprednija europska postrojenja i što se tek počinje komercijalizirati, pa onda državi jasno reći da – ako već gradimo – nećemo tehnološki otpad Europe nego ono što je najbolje za nas, šibenski kraj i Hrvatsku. A lokalnoj samoupravi jasno reći da neće graditi ništa ako će to biti na štetu građana i ako se neće značajno osjetiti na računima njihovih komunalnih davanja.
Sad kad nakon dugo vremena glavna tema nije tko je 1945. godine zakopao koga, građani imaju povijesnu šansu izboriti se za nešto što će osigurati zdraviju i bogatiju Hrvatsku.
