Pribadače su u našoj civilizaciji prisutne oduvijek ili barem od onog trenutka kad je netko, u dokolici, odlučio stati na kraj padanju gaća i od one kosti u kokošjem batku, recimo, napravio prvu verziju šigurece, ziherice, pribadače, kako god hoćete zvati tu jednostavnu praktičnu stvar.
To je moglo biti prije nekih pet tisuća godina i nije odmah ušlo u masovnu primjenu, kamoli u modu. Povjesničari kažu da je prošlo još barem tisuću, ako ne i tisuću i pol godina na testiranja, isprobavanja, kačenja koža i svakojakih krpetina po sebi predmetima izrađenih od kosti, granja i ranih metala dok dok prve ‘prave’ šigurece nisu ušle u širu, svakodnevnu upotrebu. Mjesto radnje je Europa, doba starije brončano ili tisuću godina prije naše ere kada su pribadače već hit po Anatoliji.

Prema latinskom izrazu za ‘učvrstiti’, od tada možemo koristiti izraz fibula za te prve kopče kojima su naši preci mogli zapeti, zakačiti ili pričvrstiti odjeću na sebi, onako kako su to radili iglama u neolitiku i bronačnom dobu. S fibulama već dolazi i moda jer osim što imaju praktičnu i vrlo konkretnu primjenu, te su stvarčice i neka vrsta drevnog broša, tretira ih se kao nakit. Nije isto jesu li ti gaće zakačene nekom ruzinavom tragičnom šigurecom koju od muke ne možeš ni zvati šigurecom, ili su pričvršćene kakvom lijepom svjetlucavom kopčom koju svi zagledavaju, dirkaju, pipaju, svi pitaju di si je nabavija.
U doba staroga Rima već je svaka šuša imala na sebi fibulu kojom kači ogrtač ili drži gaće (pojam ‘gaće’ u ovom tekstu ima širu primjenu jer u Dalmaciji gaće nisu gaće ili nisu samo gaće) i tako je bilo sve do srednjega vijeka kad je neko čeljade, opet u dokolici – jer da je što pametno radio ne bi mu budalaštine padale na pamet – izumilo botun, puce, dugme, kako god želite zvati taj priprosti predmet. I on će kasnije jednom malom, ni blizu značajnom ulogom kakvom se pribadača zakačila punku, odigrati svoje u pop kulturi, barem na ovim prostorima gdje botunima neki i dan danas zovu tablete ecstasya.

Puno prije nego što će kultura u nazivu dobiti taj svoj ‘pop’ dodatak, popularni Homer napisao je Ilijadu i Odiseju u kojoj glavni lik, kao pravi buntovnik, u 19. pjevanju nosi šigurecu.
‘Odisej je nosio vuneni ljubičasti ogrtač, dvostruki (i zvuči punkerski, kao da mu je robu šila Vivienne Westwood), u njemu je bila zlatna igla, s dvostrukim utorima, a na prednjoj strani bio je čudesni dizajn.’
Djelo je već u starom Rimu postalo hit, a šigureca se spominje i u kultnom prizoru kad se ono napaljeno đubre od čovika, Antinoj, upucava Penelopi koristeći priliku dok njezin čovik navigava.
‘Kraljice Penelopo, kćeri Ikarova, uzmi koliko hoćeš darova od bilo koga tko ti ih da; nije dobro odbiti poklon; ali mi nećemo ići svojim poslom niti se pomaknuti s mjesta na kojem jesmo, dok se ne udaš za najboljeg čovjeka među nama tko god on bio’, ucjenjivao je uz odobravanje ostalih prosaca koji su potom svoje sluge poslali po darove, nešto kao da ih sad pošaljete u šoping (osim u petak kad se protestira protiv šopinga, po novome i kafića, protiv svega osim pravog izvora problema).

Antinojev potrčko vratio se s top haljinom koja je na sebi imala prekrasne pribadače od čistoga zlata i blistala poput sunčeve svjetlosti, otprilike poput Anne Hathaway preklani u onom dekolteiranom Versaceu sa zlatnim šigurecama, svjetloj verziji legendarne haljine koju je Liz Hurley nosila 94. na premijeri filma ‘Četiri vjenčanja i sprovod’.
Odisej je, (pazi, spoiler! rani se malom žlicom za jogurt ako ti je stvarno spoiler), do kraja priče ‘ovjerio’ Antinoja strijelom, pogodio ga u grlo, a kad smo kod ubojstva, valja dodati da su šigurece ili fibule korištene u povijesti i kao hladno oružje.
U svojoj ‘Povijesti’ Herodot tako spominje da su Atenjanke nosile na sebi duge igle kojima bi zakačile tunike i da je jedna grupa tih žena na smrt izbola nekog sirotog vojnika tim svojim iglastim pribadačama za ‘kopčanje’ plašta. Nakon toga, piše on, zakonom je zabranjeno nošenje tunika u ‘atenskom stilu’. Da su dodali članak o ‘rimskom stilu’ možda bi spasili imperatora od nasilnika pred Senatom na dan kad su Martovske ide.

Šigurece su u srednjem vijeku po Europi nosili oni koji su imali para, i to srebrne, zlatne, mjedene verzije, neki i komade od bjelokosti. I tako je to otprilike bilo sve dok 1849. Walter Hunt nije patentirao šigurecu kakvu poznajemo danas. Živio je u državi New York i bio plodan izumitelj, zaslužan za razvoj makine za šivanje, stroja za predenje lana, oštrila za noževe, nalivpera, raznih peći i strojeva, Winchester puške koja može repetirati, ali nije imao nos za biznis, odnosno čini se da ga to nije ni zanimalo previše, onako nekako kako to nije diralo ni Teslu.
Pribadaču je izumio iz potrebe, u teškoj besparici. Legenda kaže da je sjedio u radionici i mozgao kako će vratiti prijatelju 15 dolara duga. U ruci se ‘igrao’ s nekom žicom i motao je, zavijao, dok nije skužio da je ‘federasta’ pa se onako nategnuta vrati kad se otkopča i opet zakopča. Napravio je prototip, te noći nacrtao skice i patentirao modernu verziju pribadače 10. travnja što je danas datum kada se, u čast tom događaju, obilježava Međunarodni dan šigurece, a kod nas ,u nečast povijesti, postrojavaju neofašisti.

Hunt je patent prodao za 400 dolara, krenula je masovna proizvodnja koja je donijela kupcima ogromnu lovu, pa je onda je izbio prvi svjetski, zatim i drugi rat, pa baby boom, kontrakultura, beat, Teddy Boys, pa su došle sedamdesete koje u Velikoj Britaniji startaju dolaskom konzervativaca na vlast i obilježene su nezaposlenošću, sukobima mladih s policijom i marginalizacijom generacije kojoj se to ‘moderno’ društvo – blago rečeno – gadilo.
U Londonu je otvoren butik naziva ‘Sex’, po gradskim klubovima počela se svirati neka jako sirova muzika na rubu raštimanosti, a mladi Johnny Lydon zvani ‘Truli’ i njegov bend nosili su na odjeći šigurece. U spotovima za vječnu ‘Pretty Vacant’ i njihov hit ‘God Save the Queen’ posvećen kraljici, Johnny Rotten nosi šporku bijelu košulju zakačenu šigurecama, a gitarist Steve Jones ih ima po krpetini na glavi.
Ako Sex Pistols i nisu oni koji su prvi isfurali pribadače, a nisu, oni su je zakačili za punk i za povijest muzike prošlog stoljeća. Malcom McLarren, koji je držao butik ‘Sex’ s Vivienne Westwood i bio menađer benda ono malo vremena između ‘Never mind the bollocks’ i overdosea, kako heroinskog koji je odnio Sid Vicousa tako i onog moralnog, kada su prodali ideale generacije labelu EMI za šaku funti, bio je marketinški genijalac.
Na dan proslave četvrt stoljeća od krunidbe kraljice Elizabete II. brodom su, nakrcanim zvučnicima, plovili Temzom i pjevušili svoj hit ‘Bože čuvaj kraljicu i njezin fašistički režim koji radi debila od tebe i potencijalnu hidrogensku bombu; Bože čuvaj kraljicu jer ona nije ljudsko biće i nema budućnosti… Mi smo cvijeće u kanti za smeće, otrov u vašem stroju, mi smo budućnosti, vaša budućnost…. nema budućnosti’.
Punk je, dakako, u međuvremenu umro, a neki koji se danas nazivaju punkerima truli su kapitalisti koji prijete ljudima ovrhama. Majicu sa The Ramones simbolom nose poznate pop pjevačice, a šigurecu poput broša nose na sebi uspješne poslovne žene u jutarnjim talk show TV emisijama.
Kada je Donald Trump osvojio prve izbore krajem 2016. godine neki su pokušali opet isfurati pribadaču kao simbol protesta, ali naravno bezuspješno jer to tako ne funkcionira i ne ide u reprizama.
Ipak, simbolika ostaje, a bogme i opstaje još od onoga dana kad neki tip nije htio ići loviti divlje svinje sa svojom ekipom niti skupljati sa ženama bobice nego je sjeo, mozgao kako će si zakačiti gaće i onda ih zakačio šigurecom. A kad je uspio sigurno nije zviždao melodiju ‘I fought the law and the law won’, nego se vjerojatno veselo proderao: Ja sam budućnost, da li ti se sviiiiiiđam!
