Tisućama godina ljudi su pod utjecajem psihoaktivnih biljaka razgovarali s precima, bogovima, životinjama, duhovima i bićima koja nisu nalikovala ničemu iz svakodnevnog svijeta. Moderna znanost takve je susrete uglavnom spremala u ladicu s natpisom ‘halucinacije’, ali nešto se mijenja i sve više ozbiljnih znanstvenika počinje vrlo ozbiljno istraživati te ‘halucinacije’ kroz potpuno novi kontekst.
Sada Donald Hoffman, Andrew Gallimore i nekoliko novih istraživačkih organizacija postavljaju pitanje što ako DMT ne proizvodi samo privid drugih inteligencija, nego privremeno mijenja ljudsko perceptivno sučelje i omogućuje susret sa svjesnim agentima koji su inače nevidljivi?
Kad je švicarski kemičar Albert Hofmann 19. travnja 1943. uzeo LSD i krenuo biciklom kući kroz Basel, bio je to jedan od najpoznatijih osobnih eksperimenata u povijesti farmakologije. Otvorio je vrata prema dijelu ljudskog iskustva koji je moderna civilizacija istodobno željela istražiti, zabraniti, iskoristiti i zaboraviti.
Deset godina poslije Aldous Huxley uzeo je meskalin pod nadzorom psihijatra Humphryja Osmonda i svoje iskustvo pretvorio u knjigu ‘Vrata percepcije’. Timothy Leary i njegovi suradnici započeli su eksperimentiranje na Harvardu, psihijatri su LSD davali pacijentima, a CIA je u programu MK-ULTRA psihoaktivnim tvarima pokušavala razvaliti, preoblikovati ili kontrolirati ljudski um, nerijetko bez znanja i pristanka ljudi na kojima je eksperimentirala.
U tom je razdoblju čovječanstvo moglo izabrati različite pravce pogleda na ‘te stvari’. Moglo je ozbiljno istražiti svijest, percepciju, empatiju, osjećaj sebstva i vezu čovjeka sa živim svijetom, ali umjesto toga odlučili smo se na nuklearnu utrku, jednokratnu plastiku, sustavno spaljivanje planeta i gospodarstvo koje uspjeh mjeri brzinom pretvaranja prirodnih resursa u smeće. Umjesto da istražujemo um i svijest, koncentrirali smo se na utrku u naoružanju i ekonomiju dugova.
Psihodelici su završili u ilegalnom podzemlju, znanstvena istraživanja gotovo su presušila, a ozbiljan razgovor o izmijenjenim stanjima svijesti desetljećima je bio prepušten šamanima, hipijima, psihonautima, misticima i ljudima koji su pokušavali objasniti neobjašnjivo bez pristupa laboratorijima i znanstvenog legitimiteta.
Sada se ta priča vraća, ali s uređajima za snimanje mozga, farmakokinetičkim modelima, kontroliranim infuzijama i matematičkim teorijama svijesti.
Pitija nije bila božica i nije doslovno ‘snifala’ kamenje, ali priča kaže da je ta antička svećenica Apolonova proročišta u Delfima udisala plinove koji su izlazili iz geoloških pukotina ispod hrama. Postoji hipoteza da je udisala etilen i ta je hipoteza privukla veliku pozornost, ali nije konačno dokazana jer su koncentracije, način izlaganja i stvarni učinak tih para i dalje predmet rasprava.
No, ta priča dobro pokazuje koliko je stara ljudska ideja da se do znanja, proročanstva ili susreta s nečim većim može doći promjenom uobičajenog stanja svijesti.
U šamanskim tradicijama, kasnije, psihoaktivna biljka bila je učiteljica, duh ili posrednik, nipošto ne samo neka mrtva kemijska tvar. Korijen iboge u afričkoj tradiciji Bwiti nije se uzimao radi zabave, nego radi inicijacije, susreta s precima i ulaska u svijet koji se smatrao jednako stvarnim kao ovaj svakodnevni, a južnoamerička Ayahuasca nije se doživljavala samo kao mješavina biljnih alkaloida, nego kao inteligencija s kojom se uspostavlja odnos.
Zapadna znanost takve je interpretacije uglavnom prevodila u jezik halucinacija, sugestije, kulture i poremećene moždane aktivnosti. Smatralo se najčešće da je riječ o ‘urokavanju’, hipi eksperimentiranjima i drogiranju, čega je naravno bilo, ali očito nije bila riječ samo o tome. Posebno kada pričamo o najvažnijem preparatu među svim tim prirodnim tvarima kojima se mijenja ljudska svijest, a to je DMT.
Punim nazivom N,N-dimetiltriptamin, ‘gospodin DMT’ posebno je nezgodan za jednostavna objašnjenja. Iskustvo nakon inhaliranja obično traje kratko, ali može biti toliko intenzivno da osoba u nekoliko minuta izgubi osjećaj tijela, prostorije, vremena i vlastitog identiteta. Umjesto nejasnih mrlja, nasumičnih boja i sličnih prizora koje pop kulture vezuje uz klasični ‘trip’, ovdje mnogi opisuju ulazak u iznimno strukturirane prostore, složenu geometriju, arhitekturu koja se neprestano mijenja i susrete s bićima koja djeluju samostalno, inteligentno i potpuno nezainteresirano za činjenicu da ih zapadna neuroznanost smatra nusproduktom serotoninskih receptora.
U velikom istraživanju objavljenom 2020. godine analizirana su iskustva čak 2.561 ljudi koji su nakon uzimanja DMT-a doživjeli susret s naizgled autonomnim entitetom. Ispitanici su najčešće govorili o bićima, vodičima, duhovima, izvanzemaljcima i pomagačima. Velika većina pripisivala im je svijest i inteligenciju, a mnogi su nakon iskustva promijenili temeljna uvjerenja o stvarnosti.
To je znanstvenike potaklo na razmišljanje da u iskustvima s DMT-em postoji prepoznatljivi obrazac osjećaja susreta s drugim umom, inteligentnim entitetom ili modelom što današnja znanost počinje sve više istraživati želeći otkriti postoje li zaista inteligentni entiteti izvan naših mozgova, koji se aktiviraju uključivanjem molekula DMT-a u našim receptorima.
Jer za razliku od LSD-a, meskalina, gljiva i ostalih uobičajenih ‘tripova’, u slučaju DMT-a ljudi ne pričaju o čudesnim oblicima i bojama nego su uvjereni da su ‘tamo’ nekoga upoznali.
Standardno neuroznanstveno objašnjenje kaže da mozak pod utjecajem DMT-a stvara iznimno uvjerljiv generativni model svijeta i drugih umova. Naš mozak i inače ne prima gotovu stvarnost poput kamere. On iz ograničenih osjetilnih podataka neprekidno konstruira najbolju procjenu onoga što se nalazi oko nas. DMT može destabilizirati uobičajene hijerarhije tog sustava, pojačati unutarnje modele i smanjiti granicu između očekivanja, sjećanja, emocije i osjetilnog signala.
Drugim riječima, mozak možda proizvodi i prostor i bića koja ga nastanjuju i to je trenutačno najjednostavnije i najbolje podržano objašnjenje, ali ono još ne odgovara na mnoga pitanja. Zašto se motiv autonomnih, inteligentnih i često potpuno neljudskih bića tako uporno ponavlja? Zašto ih ljudi doživljavaju kao iznenađujuće, nepredvidive i odvojene od vlastite volje? Zašto se u iskustvima različitih ljudi pojavljuju slične vrste prostora, geometrijskih struktura, pregleda tijela, komunikacije bez riječi i osjećaja da je netko ‘čekao’ njihov dolazak?
A opet, s druge strane, ponavljanje motiva nije dokaz vanjskog svijeta jer ljudski mozgovi međusobno su slični, pa nije čudno da pod djelovanjem iste molekule proizvode srodne obrasce. Svi sanjamo padanje, progon, letenje ili gubitak zuba, a iz toga ne zaključujemo da postoji zajednička dimenzija letećih ljudi bez zuba.
Sve to danas jako intrigira ljude poput Donalda Hoffmana, kognitivnog znanstvenika s kalifornijskog sveučilišta UC Irvine, poznatog po teoriji sučelja percepcije. Njegova je temeljna ideja da evolucija nije oblikovala ljudska osjetila kako bi nam pokazala objektivnu istinu, nego kako bi nam omogućila dovoljno učinkovito preživljavanje i razmnožavanje.
Ikona nekog dokumenta na računalnom zaslonu ne pokazuje stvarnu elektroničku strukturu datoteke nego to pojednostavljeno sučelje korisniku omogućuje da nešto učini bez razumijevanja tranzistora, napona i strojnog koda. Hoffman tvrdi da bi prostor, vrijeme, predmeti, pa čak i naša tijela mogli imati sličnu funkciju. Ne moraju biti temeljna stvarnost, nego korisne ikone kojima upravljamo nečim mnogo složenijim.
Njegovi evolucijski modeli sugeriraju da prirodna selekcija ne mora nagrađivati organizme koji vide istinu već da češće nagrađuje one koji vide korisnu, pojednostavljenu verziju svijeta. To ne znači da trebamo lupati glavom u zid jer on zapravo nije stvaran i trebali bismo pokušati proći kroz njega glavom, ali možda znači da ono što doživljavamo kao čvrsti zid možda nije konačna priroda onoga što se nalazi iza perceptivne ikone ‘zida’.
Hoffman ide i dalje. U njegovoj teoriji svjesnog realizma svjesni agenti nisu kasni proizvod mrtve materije, nego temeljna sastavnica stvarnosti, a prostor, vrijeme i fizički objekti mogli bi izranjati iz odnosa među tim agentima. A ne obrnuto.
Hoffmanova ozbiljno formulirana matematička teorija, naravno, još nije prihvaćeni opis stvarnosti. Mnogi filozofi i znanstvenici smatraju je inventivnom, dok joj drugi prigovaraju da iz korisnih uvida o ograničenjima percepcije skače prema golemoj metafizičkoj tvrdnji koju je teško eksperimentalno potvrditi.
Njegova teorija sama po sebi ne dokazuje ništa o DMT-u, ali omogućuje postavljanje radikalne hipoteze, što ako je svakodnevna percepcija evolucijski oblikovano sučelje? Što ako DMT privremeno mijenja njegove postavke?
Što ako DMT ne ‘dodaje’ izmišljena bića u postojeći svijet, nego uklanja filtar zbog kojeg ih inače ne vidimo?
Godine 2026. Hoffman, neurobiolog Andrew Gallimore i njihov suradnik Hermansson objavili su rad ‘Traces of the Other’ sa središnjom hipotezom da bi DMT mogao privremeno transformirati ljudsko perceptivno sučelje, čineći inače nevidljive svjesne agente dostupnima iskustvu. Oni time nisu dokazali da postoje DMT vilenjaci, ali su vrlo znanstveno otvorili teorijski okvir kroz koji bismo to mogli testirati.
Gallimore je u toj priči posebno važan jer je prvi među ozbiljnim likovima koji je problem pokušao pretvoriti iz desetominutnog kaosa u stanje koje se može sustavno proučavati.
Zajedno s psihijatrom Rickom Strassmanom razvio je farmakokinetički model produžene intravenske primjene DMT-a, poznat kao DMTx. Umjesto jedne doze nakon koje koncentracija tvari brzo raste i pada, računalno kontrolirana infuzija može održavati približno stabilan intenzitet iskustva tijekom duljeg razdoblja.
Kasnija klinička istraživanja pokazala su da se učinci DMT-a doista mogu produljiti i održavati relativno stabilnima tijekom infuzije, a time je potvrđen ključni farmakološki dio Gallimoreove ideje.
Gallimoreova ‘matematika’ često se u popularnim razgovorima pogrešno predstavlja kao matematički dokaz druge dimenzije, a objektivno ona to nije. Najčvršći matematički dio njegova rada odnosi se na modeliranje koncentracije DMT-a u krvi, brzine distribucije, metabolizma i potrebne infuzije. To omogućuje produljenje i preciznije kontroliranje iskustva, ali nijedna jednadžba metabolizma ne može sama dokazati da biće viđeno tijekom iskustva postoji neovisno o mozgu.
Gallimore je otvoreno sklon doslovnijem tumačenju DMT prostora pa tako u knjizi ‘Alien Information Theory’ razmatra mogućnost da psihodelici funkcioniraju poput tehnologije za pristup informacijski bogatijoj razini stvarnosti. Knjiga je provokativna i intelektualno razigrana. Njegova stvarna znanstvena vrijednost nije u tome što je dokazao izvanzemaljske inteligencije, nego u tome što je pomogao izgraditi alat kojim se neobične tvrdnje mogu barem pokušati provjeriti.
Ako iskustvo traje sat vremena, ispitanik može komunicirati s istraživačima, odgovarati na pitanja, izvoditi zadatke i pokušati više puta uspostaviti kontakt s istim entitetom ili prostorom. Mogu se istodobno mjeriti moždana aktivnost, fiziologija i promjene u subjektivnom iskustvu. A tada se mogu postaviti eksperimenti koji nisu samo pitanje dojma.
Može li ispitanik tijekom DMT iskustva dobiti podatak koji nije mogao znati? Može li entitet prenijeti nasumično odabranu riječ iz zaključane prostorije? Mogu li dva međusobno odvojena ispitanika stupiti u kontakt s istim navodnim agentom i neovisno prenijeti istu novu informaciju? Pojavljuju li se stabilne lokacije, pravila, karakteri i odnosi koji se mogu prepoznati nakon više ulazaka?
Ako bi rezultati u dobro kontroliranim, dvostruko slijepim i neovisno ponovljenim pokusima bili znatno iznad slučajnosti, neuroznanost bi dobila problem veličine meteorita. No, realno, zasad takvi rezultati ne postoje. Realno, donedavno nismo znali ni da postoje radio valovi, sada ima wi-fi itd.
Institucionalni dom dijela Hoffmanova istraživačkog programa je Trace Institute koji razvija matematičke modele u kojima su svjesni promatrači ugrađeni u same temelje teorije, umjesto da ih se tretira kao slučajne nusproizvode fizike. Njegova suradnja s Gallimoreom pokušava primijeniti taj okvir na DMT entitete.Zasad imaju intelektualno ambicioznu teoriju, formalizam i prijedloge eksperimenata, ali ne i potvrdu da DMT otvara komunikacijski kanal prema neovisnim inteligencijama.
On vodeću znanstvenu ulogu ima u Noonauticsu, istraživačkoj organizaciji usmjerenoj na istraživanje svijesti, DMTx protokole i kartiranje izmijenjenih stanja. Organizacija otvoreno govori o ‘neobičnim svjetovima’, entitetima i istraživanju unutarnjeg prostora, zbog čega je zanimljivija i slobodnija od tipičnog sveučilišnog laboratorija, ali istodobno zahtijeva dodatnu dozu kritičkog opreza.
Noonautics nije neutralni promatrač koji je slučajno pronašao DMT entitete već organizacija koja je osnovana upravo zato što njezini ljudi smatraju da ih vrijedi ozbiljno tražiti. To ne diskvalificira njihov rad, ali povećava važnost neovisnog ponavljanja budućih rezultata.
U kontekstu ove zanimljive teme definitivno treba spomenuti i Monroe Institute, koji pripada paralelnoj povijesti ovakvih istraživanja. Robert Monroe osnovao ga je nakon vlastitih iskustava koja je tumačio kao izlaske iz tijela. Institut je razvio audio-programe Hemi-Sync i Gateway, kojima se kombinacijama tonova i vođenih vježbi pokušavaju inducirati duboka relaksacija, promjene pažnje i neuobičajena stanja svijesti.
Deklasificirani dokumenti američkih vojnih i obavještajnih struktura pokazuju da su njihove službe analizirale Gateway Process i druge tvrdnje povezane s ‘udaljenim gledanjem’ i promijenjenim stanjima svijesti. CIA ima dokumente o gotovo svakoj ideji koja je tijekom Hladnog rata mogla pružiti i najmanju prednost, pa je logično da su se bavili i ovim egzotičnim temama. Često vrlo nemoralno, zloupotrebljavajući svoje neograničene resurse i uz štetno djelovanje na nevine ljude koje su iskorištavali u svojim pokusima.
Ako su i uspjeli dokazati nešto što se kosi sa općeprihvaćenim znanstvenim narativom, sigurno su to zadržali za sebe.
U priči o DMT-u i preparatima kojima je moguće mijenjati ljudsku svijest, puno više ‘kemije’ od CIA i Monroe instituta imaju likovi kao što je Dalibor Sames, profesor kemije na Sveučilištu Columbia i jedan od vodećih istraživača psihoaktivnih molekula, neuroplastičnosti i novih terapija za poremećaje središnjeg živčanog sustava. Njegov laboratorij pokušava razumjeti kako složeni spojevi utječu na moždane sustave i kako od njih razviti sigurnije lijekove, a posebno je važan njegov rad na ibogainu i njegovu glavnom aktivnom metabolitu noribogainu.
Ibogain je alkaloid iz biljke Tabernanthe iboga. U visokim dozama izaziva iskustvo koje može trajati mnogo sati, s intenzivnim autobiografskim prizorima, osjećajem povratka u djetinjstvo, susretima s precima, moralnim pregledima vlastitog života i doživljajem komunikacije s inteligentnim prisutnostima.
Zbog izvještaja da može privremeno smanjiti simptome apstinencije i žudnju kod ovisnosti, ibogain je stekao gotovo mitski status ‘resetiranja mozga’ i neki ljudi nakon jednog iskustva opisuju dramatične promjene svog odnosa prema heroinu, opioidima, alkoholu ili traumatskim događajima.
No ibogain nije čarobna tipka. Može poremetiti električnu aktivnost srca, produljiti QT-interval i izazvati smrtonosne aritmije. Zabilježeni su smrtni slučajevi, osobito pri lošem medicinskom nadzoru, postojećim srčanim problemima, kombiniranju s drugim tvarima ili poremećajima elektrolita.
‘Ibogain nije čarobni štapić s kojim ćete magično ukloniti svoju ovisnost o heroinu. Zamislite ovisnost kao sto metara zemlje koju morate iskopati i napraviti rov između točke A i B. Ako se ‘skidate’ sami, na čisto, kopat ćete taj rov onom dječjom plastičnom lopaticom za plažu, a uzmete li Ibogain dobit ćete rovokopač’, opisao je jednom prilikom snagu iboge naš istraživač Drago Plečko.
Izgleda da ibogain ruši naše predodžbe da lijekove zamišljamo kao jednostavne ključeve za jednu bravu.
Sames i suradnici koriste izraz ‘matrix pharmacology’, matrična farmakologija, kako bi opisali složeno djelovanje ibogaina i noribogaina na više transportera i signalnih sustava. Njihov noviji rad pokazuje osobito složenu modulaciju serotoninskog transportera SERT, vezikularnog monoaminskog transportera VMAT2 i drugih komponenti serotoninskih sinapsi.
Umjesto jednog glavnog mehanizma, postoji mreža učinaka koji se međusobno mijenjaju kroz vrijeme. Ibogain se pretvara u noribogain, dvije molekule imaju različite profile djelovanja, koncentracije se mijenjaju ovisno o metabolizmu pojedinca, a subjektivni i mogući terapijski učinci traju dulje od najintenzivnijeg vizionarskog stanja. Boli glava koliko je to složeno i komplicirano. Nevjerojatno je koliko toga ne znamo.
DMT i ibogain, dodajmo, nisu ista stvar, isti proizvod u različitom pakiranju. DMT je kratkotrajan i izrazito intenzivan serotonergički psihodelik,a Ibogain traje mnogo dulje, djeluje na širi raspon molekularnih meta i nosi ozbiljniji izravni rizik za srce. Njihova iskustva mogu sadržavati inteligentne prisutnosti, ali fenomenologija nije ista.
Kod DMT-a ljudi često opisuju naglo izbacivanje u strani prostor i susret s bićima koja djeluju kao stanovnici toga prostora, dok su kod ibogaina česti dugi autobiografski procesi, susreti s precima, vizualni prikazi vlastitog života i osjećaj da osoba prolazi neku vrstu psihološkog suđenja, čišćenja ili poučavanja.
Ideja o ‘agentima u drogama’ stoga ne mora značiti da u molekulama žive mali duhovi ili vilenjaci, ali više ne možemo ignorirati činjenicu da su šamani, u tradicionalnom tumačenju, biljkama uspostavljali vezu s duhovima, precima ili neljudskim inteligencijama, da su u psihološkom tumačenju entiteti personificirani dijelovi psihe, potisnute emocije, unutarnji konflikti ili modeli drugih ljudi.
U neuroznanstvenom tumačenju mozak stvara autonomne agente jer je sustav za prepoznavanje drugih umova jedan od njegovih najvažnijih strojeva. Čovjek je društvena životinja koja posvuda traži namjeru, pogled, lice, prijatelja, neprijatelja ili promatrača. U informacijskoj teoriji iskustvo može predstavljati reorganizaciju moždane dinamike u kojoj nastaju stabilni, složeni i prividno samostalni modeli.
U Hoffmanovu metafizičkom tumačenju ti modeli možda nisu samo izmišljeni sadržaji, nego tragovi stvarnih svjesnih agenata koji postoje izvan našeg uobičajenog perceptivnog sučelja.
Problem nastaje kada se iz prve rečenice odmah skoči u posljednju jer to što je iskustvo strukturirano ne dokazuje vanjski svijet. To što je entitet nepredvidiv ne dokazuje da ima vlastitu svijest, to što dvije osobe opisuju slična bića ne dokazuje da su ih srele na istom mjestu, a to što mozak može biti filter ne znači da je sve što se pojavi nakon kemijskog poremećaja filtra dublja istina.
Ali isto tako ni riječ ‘halucinacija’ nije završeno objašnjenje jer je to često samo etiketa kojom kažemo da se nešto doživjelo bez uobičajenog vanjskog podražaja. Ona ne objašnjava zašto se pojavljuju baš određeni obrasci, kako mozak proizvodi osjećaj tuđe svijesti i zašto neki susreti ostavljaju dugotrajnije psihološke posljedice od događaja iz svakodnevnog života.
Terapijska priča psihodelika danas je mnogo čvršća od priče o neovisnim entitetima, ali ni tu stvari nisu nimalo jednostavne.
Klinička ispitivanja MDMA-e uz psihoterapiju pokazala su velika poboljšanja kod dijela ljudi s teškim PTSP-om, ali pravna regulativa i dalje beskrajno komplicira istraživanja. Gotovo čitavo stoljeće sotonizirali su marihuanu, krcali zatvore konzumentima, radili silnu nepravdu ljudima, a onda je praktički legalizirali. I nikom ništa. Danas je teško dokazati ima li MDMA terapijski potencijal i zato što ne bi bilo ugodno ako se dokaže da je tako. Zašto smo onda, dovraga, stavljali izvan zakona čitavu rave kulturu?
Psilocibin također pokazuje obećavajuće rezultate kod depresije i drugih stanja, ali učinak ovisi o dozi, okruženju, psihološkoj podršci, odabiru pacijenata i kvaliteti istraživanja. Gljiva nije automatski lijek samo zato što je prirodna, kao što sintetska molekula nije automatski otrov samo zato što dolazi iz laboratorija.
Ipak, čini se da se znanost nakon desetljeća politički proizvedenog sljepila konačno vratila svijesti. Još uvijek oprezno, s nedovoljno novca, strogim regulatornim preprekama i golemom količinom kulturne prtljage, ali vratila se i super da se vratila.
U svakom trenutku povijesti ljudi su uvjereni da su na vrhuncu spoznaje i da je njihova civilizacija najnaprednija, da nakon nje teško da može biti ičega jer je sve sad otkriveno, viđeno i nema dalje. No, povijest nas uči da uopće nije tako i tko zna kakva sve vrata percepcije mogu otvoriti ozbiljna istraživanja DMT-a, ibogaina i sličnih sveprisutnih tvari koje su oduvijek dio nas, ali im se nismo smjeli ili htjeli približavati. Iako bi, prema svemu sudeći, naš svijet mogao biti puno bolje mjesto da smo kolektivno nadrogirani nego ovakvi kakvi jesmo, kakav nam je svijet danas.
