Sranja su neizbježna kad živiš u društvu debelog rizika koje se oslanja na umjetno printanu lovu, prividni mir, nedostatak muda i ima stogodišnju tradiciju lizanja guzica birokratima u Beču, Beogradu ili Briselu, uz par časnih iznimki nebitnih za kontekst ovog teksta.
Nakon industrijalizacije, uvođenja struje i vode na brdovitom Balkanu i uz obale plavog Jadrana, nakon ekonomske tranzicije u pljački stoljeća devedesetih koja je lakše legalizirana od divlje gradnje u Dalmaciji, napravili smo puni krug i sada smo na početku, tamo smo negdje prije svitanja.
Kasne pedesete su. Amerikanci od plaće mogu kupiti veliki auto, frižider i makinu za prati robu. istovremeno, privreda se oporavlja i u velikim ratom istraumatiziranoj Europi koja se baš nekako u to doba počinje ujedinjavati radi ugljena i čelika. Prodisale su Francuska, Britanija, savezničke tri četvrtine Njemačke, pokrenula se i Italija, čiju je demokraciju i liberalni kapitalizam od komunista obranio Salvatore Luciania (prijateljima znan i kao Lucky), zajedno s frendovima iz one opake ‘firme’ koju je tada vodio Allen Dulles.
Tih pedesetih počelo se stidljivo nešto micati i kod nas.
Ćaća je već bija otkaza Rusima, izrekao Brki čuveno ne, Galebom uplovio Elizabeti u London. Uskoro će dati amnestiju emigrantima da mogu doma slati devize, u Zagrebu će početi djelovati Kršćanska sadašnjost, još malo pa će i rock and roll, Siniša Škarica, profesor Baltazar, studentske stipendije i pasoši.
Iduća scena, Hercegovina.
Dida meće unuka, nazovimo ga Ljubo, na tovara. Idu sijati pšenicu na ono malo zemlje s nikakvim prinosom, bar pet puta manjim nego u Slavoniji, ali ne otmeš li iz te škrte zemlje malo blaga nećeš jesti. Prvo su sijali pšenicu, priča danas Ljubo; kasnije su malo evoluirali i kupovali brašno da bi ispekli hljeb, a onda još kasnije došli u priliku da kupuju kruh.

To je bio ogroman napredak, moći kupiti kruh bez da na tovaru po zvizdanu moraš ići sijati pšenicu, samljeti prinos da bi jeo. Ili ustajati u tri ujutro da mijesiš i pećeš, radi marende i ručka.
A onda – sad. Ovo je doba, sadašnjost, moderno vrime.
Umjetna inteligencija radi prve korake i uči kako se posrati u ‘tutu’. Nismo na Marsu, nemamo kolonije po svemiru osim one limene straćare od svemirske postaje di posada još nosi pelene i svi seru u gaće. Ali malo sličimo na SF predviđanja od prije sto godina.
Na televiziji je ćelavi ministar iz stranke DP (double penetration), tema je skup život, odvratno visoke cijene svega, posebno hrane zbog čega ljudi planiraju bojkotirati šoping bar jedan dan ne bi li tako bar poslali poruku lakomim kapitalističkim trgovcima.
Jebiga – veli.
Ako nećeš slušati Lidiju Bačić, probaj alternativu. Nije vladati ovom zemljom ‘Mare daj pizde’. Samo kukate, a sve smo vam dali, regulirali struju, ulje, brašno, sve. Ako vam je skupo ići u pekaru, mijesite kruh doma, pecite, eci – peci – pec.
Da je, nedajbože papa Frane, ili Dalaj Lama, bilo koji od zakonitih svetaca bilo koje bogomolje na mjestu lidlova, kauflandova, šparova i ostalih šoping divova, radio bi isto jer u prirodi je poduzetnika da profitira. Dizali bi oni da mogu cijene i do međunarodne svemirske postaje, ako ne i više, jer takva je ljudska psihologija i narav trgovca. Da si najbolji, muljat ćeš ako čuvara nema, nitko ne gleda, a guverner odnarođene ti banke drži skale.

Kod nas nitko ne gleda, nema svjedoka, pravila, poštene utakmice, nikoga nije briga. Dokazi inkriminirajućih radnji pojave se samo ako se koja budala sama snimi u šteti.
Regulatorne agencije reagiraju kao da su na ‘marokancu’, Vlada od ekonomije bježi kao što hollywoodske ekranizacije Vlada Tepeša bježe od svete vodice i raspela, a faraonu to sve nije u fokusu jer on se bavi stvarima koje su iznad intelektualnih mogućnosti i vidika naroda.
Vjerojatno ga malo brine taj prijeteći broj 33 koji je i za Isukrsta, čak i bez lokalnih izbora pred vratima, bio koban. Zaposliš maloga od tete, daš musavome rođaku da vodi nebitno ministarstvo, jebiga, svatko može fulati tridesetak puta, naivno zaposlit nekoga jer je dobro činiti dobro.
Uostalom, to nije kažnjivo, a i da jest ne bi prošlo pred sudom. Neki maher s privatnom advokaturom isposlovao bi psihijatrijsko vještačenje i možda ne baš na prvoj nepravomoćnoj, ali sigurno u nekoj idućoj bi, u presudi mu pisalo da nije kriv za djela koja mu se stavljaju na teret. U pravorijeku bi moglo pisati da je građanin preuzeo upravljanje nad Republikom neznajući da je žrtva legalizirane pljačke stoljeća koja je iznjedrila nove Glembajeve, plutokraciju i mnoge druge okolnosti za koje pošteni posloprimac nije mogao znati i koje bi u svakog pravednika imogle izazvati stanja zbunjoze, moguće i sinkope.
‘Moj branjenik je žrtva ovog društva rizika koje je prvo pola stoljeća vjerovalo u suverenost država, jedinstvo, demokraciju i NATO mir, a potom se u svojoj kršćanskoj dobroti naivno predalo briselskim birokratima. Vrhovni sud je potvrdio da zbog urođene dioptrije on nikako nije mogao vidjeti posrnuće nacionalne privrede i demografski slom. Sve je dao za domovinu i narod koji, ako baš ne želi ustajati u tri ujutro kako bi mijesili i pekli kruh prije posla, uvijek mogu jesi kolače, neka jedu kolače’, kazao bi ulickani šef odvjetničkog tima pred TV kamerama.
Hrvatska, siječanj, 2025. Televizija N1, ugledni ekonomist Ljubo Jurčić prisjeća se djetinjstva u Hercegovini kad je s djedom na tovaru morao u polje i kaže:
‘Ako ministar govori ‘nemojte kupovati kruh, idite mijesiti brašno’, onda ja kažem hajdemo sijati pšenicu i praviti brašno. Suvremeno društvo i civilizacija razvili su se iz kućanske radinosti, obrta, manufakture, sve do industrije pa se kruh počeo raditi industrijski. Ako ministar sada poziva da pečemo kruh doma, to znači da se iz industrijskog doba vraćamo na manufakture, obrta i kućanske radinosti. Dakle, to je potvrda deindustrijalizacije Hrvatske. Možemo tako ukinuti i prehrambeni fakultet. Ako je to ideja, onda je to zastrašujuće za Hrvatsku’, kazao je Jurčić.
Ukratko, bivši ministar htio je reći da s konja idemo na magarca.
Uz cajke i pijanu pucnjavu, dok Europa bolnim grimasama na licu ocrtava svoj Double Penetration položaj u sendviču nasilnika. Jedna mećav(in)a u Ukrajini, druga u Kanadi, Panami, na Grenlandu i neki Kinez tu na slici, onanira.
Politički analitičar Anđelko Milardović odlično dijagnosticira domaće i strane bolesti društva