Fran Vasilić jedan je od zanimljivijih primjera domaćih glazbenika čija se karijera razvijala gotovo obrnutim smjerom od uobičajenog: međunarodna publika upoznala ga je prije nego što je postao široko prepoznat kod kuće. Odrastao je na Krku, a glazbom se ozbiljnije počeo baviti tijekom studija politologije u Amsterdamu. Početkom pandemije 2020. vratio se kući i vrijeme lockdowna iskoristio za učenje glazbene produkcije. Ideja da napravi jednu pjesmu pretvorila se u cijeli debitantski album ‘Retrovizor’, objavljen iste godine.
Njegov proboj nije došao putem domaćeg radija, diskografske kuće ili klasičnog medijskog puta. Došao je putem interneta. Viralni TikTok videi privukli su milijunsku publiku, njegove su pjesme skupile milijune streamova, a ‘Retrovizor’ je završio među sto najpopularnijih alternativnih albuma na Apple Musicu u Maleziji. U jednom trenutku Vasilić je na TikToku imao više od četiri milijuna pratitelja, dok je prvi pravi koncert održao tek 2022. na Velvet Festivalu na Krku. Godine 2024. bio je nominiran i za Music Moves Europe Awards.
Njegova je priča zato gotovo školski primjer obećanja koje su društvene mreže dale malim kulturnim sredinama: autor više ne mora prvo osvojiti Zagreb, Hrvatsku ili regiju da bi došao do slušatelja u New Yorku, Kuala Lumpuru ili nekom trećem gradu. Kada je počeo objavljivati, Vasilić nije ni znao gdje će njegova publika nastati.
‘Krenuo sam objavljivati online dok sam živio u Amsterdamu, u Nizozemskoj, tako da su mi inicijalno komentari svi bili na nizozemskom i nisam ih razumio. U jednom trenutku primijetio sam da su krenuli biti na engleskom, pa i na ostalim jezicima, pa bih rekao da sam tada shvatio.’
U prvim godinama TikToka takav je put izgledao gotovo kao zaobilaženje tradicionalne glazbene industrije. Vasilić kaže da je 2020., uz kontinuitet i nešto sreće, bilo moguće relativno brzo pronaći publiku. U međuvremenu su iste platforme naučile koristiti izdavačke kuće i veliki igrači, pa prostor više nije toliko nepredvidiv ni toliko otvoren kao u ranoj fazi.
U Hrvatskoj djeluje Ureda za izvoz glazbe s ciljem međunarodnog pozicioniranja hrvatskih glazbenika i promocije domaće glazbe u inozemstvu. U njegovom timu je i Davor Drezga koji smatra da treba napraviti ključnu razliku: između globalne dostupnosti i stvarne međunarodne karijere.
‘Algoritmi su hrvatskim izvođačima otvorili mogućnosti koje prije desetak godina nisu postojale. Danas glazbenik iz Hrvatske može doći do slušatelja u svijetu bez međunarodnog diskografskog ugovora, radijske promocije ili velikog marketinškog budžeta. To je velika promjena i ne treba je podcjenjivati.
Međutim, mogućnost da vas netko otkrije nije isto što i stvarna prilika da izgradite međunarodnu karijeru. Hrvatsko tržište je malo, a izvođači koji stvaraju na hrvatskom jeziku prirodno imaju manju početnu bazu slušatelja od onih koji dolaze s velikih govornih područja. Algoritmi prepoznaju ponašanje publike i reagiraju na njega, pa izvođačima koji već imaju veliku aktivnu publiku često lakše omogućuju daljnji rast’, kaže Drezga.
Ta početna neravnoteža ne mora biti rezultat svjesne odluke platforme da daje prednost engleskom jeziku ili velikim državama. Dovoljno je da algoritam radi ono za što je napravljen: prati slušanje, zadržavanje, preskakanje, dijeljenje i sličnosti između korisnika. Velika tržišta već na početku stvaraju više tih signala.
‘Apsolutno postoji neka vrsta algoritamske geografije, iako ne nužno u smislu da platforme svjesno favoriziraju određene države. Algoritmi funkcioniraju na temelju podataka o slušanju, sličnosti glazbenih ukusa, ponašanju korisnika i brojnim drugim signalima. Zbog toga veća tržišta, koja generiraju više podataka i imaju razvijeniju glazbenu industriju, često imaju određenu početnu prednost.
Ako izvođač iz Velike Britanije ili Njemačke ima snažnu lokalnu publiku, lakše će generirati dovoljno početnih reakcija da ga sustav počne preporučivati novim slušateljima. Hrvatski izvođač nerijetko mora uložiti znatno više truda da bi postigao usporediv početni zamah’, navodi Drezga.
Algoritam, međutim, može zaobići geografiju kada je publika organizirana oko vrlo specifičnog ukusa. Elektronika, metal ili eksperimentalna glazba mogu imati relativno malu publiku u Hrvatskoj, ali istodobno biti dio međunarodnih zajednica koje nisu vezane uz državne granice. Drezga zato smatra da izvođač iz male zemlje s jasno definiranim zvukom ponekad može imati bolju međunarodnu perspektivu od nekoga tko kod kuće ima mnogo širu, ali geografski zatvorenu publiku.
Vasilićev slučaj pokazuje još jednu promjenu. Njegov rani rad bio je uglavnom na engleskom, dijelom zato što je tada živio i studirao u Amsterdamu i svakodnevni mu se život odvijao na tom jeziku. Nakon povratka u Hrvatsku 2025. objavio je ‘Našu Zemlju Hrvatsku’, svoju prvu pjesmu na hrvatskom, objašnjavajući da je upravo hrvatski bio jedini autentični jezik za temu o ambivalentnom odnosu prema domu. Zanimljivo, pjesmu su prihvatili i njegovi strani slušatelji.
Takvi slučajevi dovode u pitanje jednostavnu pretpostavku da izvođač iz male zemlje mora prijeći na engleski kako bi postao međunarodno relevantan. Drezga kao protutežu toj ideji spominje globalni prodor korejske, španjolske i afričke glazbe te podatak da su se tijekom 2025. pjesme na 16 jezika pojavljivale među Spotifyjevim globalnih Top 50. Na kompilaciji We Move Music Croatia, koju je selektirao Kevin Cole, također su završile pjesme na hrvatskom jer je njihov lokalni identitet prepoznat kao vrijednost, a ne problem.
‘Ne samo da može, nego mislim da lokalnost može biti jedna od najvećih prednosti hrvatskih izvođača. Živimo u vremenu kada je gotovo sva glazba dostupna svima i kada je iznimno teško izboriti se za pozornost. U takvom okruženju autentičnost postaje sve važnija. Ako hrvatski izvođač pokušava zvučati potpuno isto kao neki britanski ili američki bend, teško će ponuditi nešto što publika već nema. Ali ako ima vlastiti glazbeni identitet, zanimljivu priču i zvuk koji proizlazi iz njegove sredine, to može postati njegova najveća snaga.
Mislim da je važno da hrvatski izvođači ne promatraju vlastito podrijetlo, jezik ili kulturni identitet kao prepreku koju treba sakriti da bi uspjeli u inozemstvu. Ne moramo zvučati kao ostatak svijeta da bismo bili zanimljivi ostatku svijeta.’
Kao primjer navodi Nemeček, koji tamburu i elemente slavenske tradicije uvodi u suvremeni eksperimentalni rock. Na sličan način međunarodne karijere, svaka svojim putem, grade freekind., Seine, Žen, Insolate, Manntra, Petar Dundov i Ilija Rudman. Baby Lasagna predstavlja drukčiju vrstu slučaja: jedan veliki međunarodni događaj osigurao mu je golemu vidljivost, ali je tek europska turneja nakon Eurosonga mogla pokazati može li se zanimanje za pjesmu pretvoriti u interes za izvođača.
To je razlika koju algoritamske metrike često zamagljuju. Viralnost može biti trenutačna, dok je publika nešto što nastaje sporije. TikTok u tom je smislu ekstreman primjer: petnaest sekundi pjesme može preko noći obići svijet, ali milijuni pregleda ne garantiraju da će itko znati ime osobe koja ju je napravila.
‘Prema istraživanju Luminatea koje je naručio TikTok, čak 84 posto pjesama koje su tijekom 2024. ušle na Billboard Global 200 prethodno je imalo viralni trenutak na TikToku. To je impresivan podatak, iako sam po sebi ne znači da je TikTok uzrokovao njihov uspjeh. Ali postoji velika razlika između viralne pjesme i uspješnog izvođača. TikTok može učiniti da milijuni ljudi čuju petnaest sekundi neke pjesme, ali to ne znači da će poslušati cijeli album, zapamtiti ime izvođača ili kupiti ulaznicu za njegov koncert.
Zato bih rekao da jedan viralni trenutak može napraviti više za vidljivost izvođača nego dvije godine klasične promocije, ali ne mora napraviti više za njegovu karijeru. Dvije godine kvalitetnog festivalskog rada, međunarodnih nastupa i povezivanja s profesionalcima mogu stvoriti mrežu kontakata i publiku koja će izvođača pratiti deset godina. Viralni uspjeh može trajati nekoliko tjedana i nakon toga potpuno nestati’, ističe Davor Drezga.
Vasilić pritom kaže da zbog TikToka nije svjesno mijenjao način na koji piše ili producira. Ne vidi, međutim, samu ideju prilagođavanja platformi kao nešto sasvim novo. Glazba se i prije prilagođavala dominantnom mediju.
‘Određena glazba je uvijek bila podređena glavnom mediju prenošenja. Prije su ljudi radili radio-friendly muziku, sad rade TikTok-friendly muziku. Mislim da više ovisi o izvođaču.’
U tome je možda jedan od najvažnijih pomaka cijele priče. Platforma više nije samo mjesto na kojem se umjetnost distribuira nakon što je završena. Ona sve češće ulazi u samu formu djela: koliko brzo pjesma mora doći do prepoznatljivog dijela, kakav kadar zaustavlja skrolanje, koji citat iz knjige može funkcionirati kao video i koliko brzo neko kulturno djelo mora objasniti samo sebe.
Pitanje globalnog algoritma zato nije ograničeno na glazbu. Hrvatski film može se naći u međunarodnom katalogu, a hrvatska knjiga može biti dostupna na digitalnoj platformi, ali tehnička dostupnost ne proizvodi automatski kulturnu vidljivost. Djela nastala na malim jezicima ulaze u isti prostor s proizvodima mnogo većih kulturnih industrija, iza kojih stoje snažniji distribucijski i marketinški sustavi. U takvom okruženju nije problem samo napraviti kvalitetno djelo, nego stvoriti uvjete da ga netko uopće primijeti.
U glazbi je taj problem posebno mjerljiv. Platforma izvođaču može pokazati da ga slušaju u Pragu ili Beču, ali statistika tek tada postaje početak posla.
‘A što se podataka tiče, njih danas imamo više nego ikada. Problem nije samo u tome što algoritam možda nema dovoljno podataka o izvođaču, nego što mi te podatke često ne pretvaramo u konkretne poslovne odluke. Ako vidimo da izvođač ima publiku u Beču ili Pragu, sljedeće bi pitanje trebalo biti kako tamo organizirati koncert, pronaći lokalnog promotora i tu publiku pretvoriti u zajednicu koja će ga dugoročno pratiti’, dodaje Drezga.
Upravo je infrastruktura, prema njemu, jedan od najvećih hrvatskih problema. Ne nedostaje muzičara koji mogu konkurirati europskim kolegama, nego ljudi koji će njihove karijere sustavno razvijati prema međunarodnom tržištu.
‘Mislim da kvaliteta glazbe nije naš najveći problem. Hrvatska ima jako puno kvalitetnih i zanimljivih izvođača, od alternativne i elektroničke do pop, jazz, metal i eksperimentalne scene, koji bez problema mogu konkurirati svojim europskim kolegama. Naš je najveći problem nedovoljan broj profesionalaca za međunarodni razvoj karijera. Nemamo dovoljno menadžera, booking agenata, promotora i drugih profesionalaca koji sustavno rade na plasmanu hrvatske glazbe izvan domaćeg tržišta.
Uz to, izvođači raspolažu relativno malim budžetima, a međunarodna promocija i turneje zahtijevaju kontinuirano ulaganje. Mi često razmišljamo o objavljivanju albuma ili singla kao o završetku određenog procesa, dok je na razvijenijim tržištima to zapravo početak ozbiljnog promotivnog ciklusa. Nije dovoljno objaviti odličan album i nadati se da će ga netko otkriti’, naglašava Drezga.
Zato u svijetu koji se čini potpuno digitaliziranim ponovno postaju ključni vrlo analogni odnosi: menadžer poznaje agenta, agent promotora, promoter klub, festival vidi izvođača uživo i odluči riskirati s bookingom. Showcase festivali kao što su Eurosonic, MENT ili domaći SHIP pokušavaju upravo to — izvesti glazbu iz statistike i staviti je pred ljude koji mogu napraviti sljedeći korak.
‘Mislim da je upravo to njihova najveća vrijednost. Algoritam može prepoznati da se nekome sviđa određena pjesma, ali ne može zamijeniti odnos između izvođača, promotora, booking agenta, festivalskog organizatora i publike. Na showcase festivalima glazbenici dobivaju priliku nastupiti pred ljudima koji mogu konkretno utjecati na razvoj njihove karijere.
Jedan dobar koncert može rezultirati pozivom na festival, turnejom, diskografskom suradnjom ili povezivanjem s međunarodnim agentom. To su konkretne prilike koje same brojke na streaming platformama ne jamče. Međunarodni glazbeni profesionalci ne gledaju isključivo statistiku. Naravno da ih zanima koliko izvođač ima slušatelja i kakva mu je digitalna prisutnost, ali puno njih želi vidjeti kako taj izvođač funkcionira na pozornici, ima li karizmu, kakva je reakcija publike i postoji li potencijal za razvoj koncertne karijere.’
Vasilić je i sam dugo osjećao geografsku nejednakost koja postoji ispod prividno ravnog digitalnog terena. Uspoređivao se s kolegama iz SAD-a i Velike Britanije i svjestan je da bi mu karijera vjerojatno nudila više prilika da je rođen na jednom od tih tržišta. Danas tu razliku promatra manje fatalistički.
‘Često sam razmišljao o tome i u ranijim dvadesetima se uspoređivao sa svojim američkim i britanskim kolegama. Siguran sam da bih imao puno više prilika da sam rođen tamo, ali isto tako da bih imao manje prilika da sam rođen, ne znam, negdje u Africi. Al mislim, to je Rawlsova teorija o lutriji rođenja koja se ne odnosi samo na muzičare nego na sve, tako da sam sad zadovoljan sa svojom pozicijom.’
Njegov uspjeh zato nije dokaz da mjesto više nije važno. Upravo suprotno: pokazuje da se njegove posljedice danas mogu zaobići na načine koji prije nisu postojali, ali da nisu nestale. Platforma nekome s Krka može otvoriti vrata milijunima slušatelja, no iza tih vrata još uvijek postoje ista pitanja infrastrukture, novca, kontakata, kontinuiteta i sposobnosti da se prolazna pozornost pretvori u stvarni odnos s publikom.
Drezga cijelu priču zato na kraju vraća onome što algoritam najteže može izmjeriti. Broj slušanja može pokazati da je netko čuo pjesmu, ali ne i ono što se događa kada publika prvi put vidi izvođača pred sobom.
‘Algoritam vam može preporučiti bend, ali ne može zamijeniti osjećaj kada ga prvi put čujete uživo i shvatite da ste otkrili nešto posebno. To je iskustvo zbog kojeg se ljudi zaljubljuju u glazbu i zbog kojeg će koncerti, bez obzira na razvoj tehnologije, uvijek biti najvažniji u glazbenoj industriji.’
Upravo tu možda leži i odgovor na pitanje što mala kulturna scena može napraviti pred globalnim algoritmom. Ne pokušavati postati generička verzija većeg tržišta, nego iskoristiti platforme za ono u čemu su najbolje – prvi susret. Sve nakon toga još uvijek ovisi o glazbi, identitetu, ljudima, infrastrukturi i vremenu. Algoritam može pronaći publiku. Ne može umjesto nje odlučiti da joj je nešto važno.
