Nijedna revolucija u glazbi nije počela namjerno. Kada je njemačko-američki skladatelj Gershon Kingsley 1969. godine u svom studiju spajao kabele na masivnom Moog sintesajzeru, nije planirao napisati pop-hit. Samo je istraživao zvučne mogućnosti novog instrumenta, a pod prstima mu se spontano složila suha, poskakujuća linija kratkih tonova. Zvuk ga je podsjetio na kukuruz koji puca na vrućem ulju, no u imenu ‘Popcorn’ skrivala se i duhovita posveta pop-kulturi. Prvi dio označavao je pop-glazbu, a drugi ‘corn’ američki žargon za nešto sladunjavo i kičasto. Kingsley je time htio napraviti autironičan odmak od uvaženog akademizma i ozbiljne avangarde poput Karlheinza Stockhausena, pokazujući da elektronika može biti neopterećujuća i zabavna.
Skladba je prvi put objavljena na njegovom albumu ‘Music to Moog By’, no u tom je trenutku prošla gotovo nezapaženo. Godinu dana kasnije, 1970. u njujorškom Carnegie Hallu, Kingsley je sa svojim sastavom First Moog Quartet prvi put izveo ‘Popcorn’ uživo. Taj je povijesni nastup ujedno bio i prvi cjelovečernji koncert elektroničke glazbe u povijesti Carnegie Halla, a među publikom je bio prisutan i sam izumitelj sintesajzera, Robert Moog. Skladba ‘Popcorn’ brzo je postala miljenik publike te je služila kao bis na njihovim koncertima.
Pravi preokret dogodio se 1972. godine kada je Stan Free, član grupe Hot Butter, u toj skici prepoznao ogroman pop-potencijal. Ubrzao je tempo, podebljao ritam i do kraja naglasio prepoznatljivi pucketavi zvuk Mooga. Verzija Hot Buttera ubrzo je postala masovni globalni fenomen: zasjela je na prvo mjesto u Njemačkoj, Francuskoj, Australiji i Švicarskoj, ušla u top 10 u SAD-u i Velikoj Britaniji te ostala zapisana kao prva čisto elektronička instrumentalna pjesma koja je postala svjetski megahit.
Time su širom otvorena vrata za Kraftwerk, Jean-Michela Jarrea i čitavu synth-pop eru osamdesetih. Koliko je ta jednostavna ideja bila moćna, pokazuje podatak da je od 1972. do danas snimljeno više od petsto obrada. Već iste te 1972. godine svoju je verziju i sam Jean-Michel Jarre, a kroz desetljeća su je preuzimali najrazličitiji izvođači kao što su Aphex Twin, Herb Alpert, Muppets i dječji fenomen Crazy Frog. No nezaobilazna verzija u izvedbi Hot Buttera i danas ostaje najpoznatiji simbol ovog sintetičkog klasika.
