Prije nego što je techno postao biznis, industrija i turistička atrakcija Berlina, bio je tek čudna glazba nekolicine mladih crnaca iz američkog Detroita i njegove periferije, a među njima je u središtu priče bio Derrick May.
1
Prije nego što je techno postao biznis, industrija i turistička atrakcija Berlina, bio je tek čudna glazba nekolicine mladih crnaca iz američkog Detroita i njegove periferije, a među njima je u središtu priče bio Derrick May.
Rođen je 6. travnja 1963. u Detroitu, a njegova biografija nerazdvojiva je od Juana Atkinsa i Kevina Saundersona, dvojice prijatelja koje je upoznao kao tinejdžer u Belleville High Schoolu, u predgrađu američkog industrijskog središta. Kao što je nadaleko poznato, povijest je njihove kreativne epizode smjestila na važno mjesto pod nazivom Belleville Three i proglasila ih utemeljiteljima detroitskog techna, ali na početku nije bilo sve tako fino niti jednostavno. Bili su samo klinci opsjednuti glazbom, tehnologijom, radiojem, odjećom, automobilima i idejom da se negdje iza poznatog svijeta nalazi neki puno zanimljiviji od njihovoga.
Nisu ni slutili koliki su razmjeri onoga što rade.
‘None of us knew this would be ground-breaking or revolutionary. We had no idea what we did would change the world’, rekao je svojedobno Derrick May.
Detroit je desetljećima proizvodio u velikim količinama američke automobile, ali i glazbu. Još od kraja pedesetih godina diskografska kuća Motown Records Berryja Gordyja pretvorila je crnu američku glazbu u jedan od najsofisticiranijih izvoznih proizvoda zemlje štancajući ploče masovno kao što su Ford, Chrysler i General Motors proizvodili automobile na pokretnim trakama detroitskih tvornica. Do vremena kada su May, Atkins i Saunderson odrastali, industrijski Detroit već je bio proživio najbolje godine američkog industrijskog čuda i počeo ulaziti u dugo razdoblje stagnacije, nakon čega i propadanja. Tvornice su se zatvarale, stanovništvo odlazilo, gradske četvrti praznile, ali barem je radio još uvijek radio i emitirao zvuk koji nije bilo lako ignorirati.
Jedan od najvažnijih ljudi u toj priči zvao se Charles Johnson, kojeg je Detroit poznavao pod imenom The Electrifying Mojo. Njegove kasnonoćne emisije ignorirale su rasne i žanrovske ladice američkog radija pa je u istom eteru bilo moguće čuti Parliament i Funkadelic Georgea Clintona, Prince, Kraftwerk, Yellow Magic Orchestra, Gary Numan, B-52’s, Devo, Tangerine Dream i europski synth-pop. Za mlade slušatelje poput Atkinsa, Maya i Saundersona ta je kombinacija bila dozvola da glazbu zamišljaju bez granica.
Posebno im je važan bio Kraftwerk, bend četvorice Nijemaca koji su pjevali o autocestama, vlakovima, računalima i robotima, što mora da je zvučalo nevjerojatno prirodno njihovim fanovima u gradu automobila.
Jedan od paradoksa techna jest činjenica da je glazba, koja će postati jedan od najvažnijih doprinosa crne Amerike suvremenoj kulturi, djelomično nastala iz fascinacije europskom elektronikom, koja je i sama odrasla u svijetu fasciniranom američkom industrijom, soulom, funkom i tehnologijom. Detroit i Düsseldorf gledali su jedan drugoga preko Atlantika i u odrazu vidjeli budućnost.
Od trojice prijatelja Juan Atkins prvi je znao što želi. May ga je opisivao kao gotovo opsesivno usmjerenog tinejdžera koji je još vrlo mlad govorio da će imati vlastitu etiketu Metroplex. S Richardom Davisom osnovao je Cybotron i početkom osamdesetih počeo objavljivati glazbu koja danas zvuči kao nacrt onoga što će postati Detroit techno.
May je u početku bio učenik, prijatelj, DJ i čovjek kojega je zarazila Atkinsova ideja.
Njih dvojica nastupali su kao Deep Space Soundworks i puštali glazbu na srednjoškolskim zabavama u Detroitu i Bellevilleu gdje se već razvijala sofisticirana kultura party kolektiva i DJ ekipa. Pomno se birala odjeća koja će se nositi, imali su svoj đir, a publika je itekako razlikovala njihovu glazbu od one sveprisutne u američkom eteru.
A onda se u priču umiješao Chicago.
May je tamo odlazio noseći Atkinsove ploče i pokušavajući ih progurati DJ-ima i distributerima i u Chicagu vidio nešto što Detroit još nije imao u tom obliku, house kao živu klupsku kulturu. Čuo je Rona Hardyja u Music Boxu i Frankieja Knucklesa, vidio kako elektronička glazba funkcionira kada prestane biti samo predmet fascinacije nekolicine fanatika i postane kolektivno fizičko iskustvo.
Čak je prodao Frankieju Knucklesu svoj Roland TR-909. Teško je zamisliti bolji mali simbol tadašnje scene. Strojevi koji će poslije završavati u muzejima, knjigama i na aukcijama tada su prelazili iz ruke u ruku među ljudima koji još nisu znali da upravo sastavljaju povijest plesne glazbe.
May je kupio vlastite sintesajzere, sekvencere i ritam-mašine i počeo raditi.
Godine 1986. na Atkinsovu Metroplexu izlazi njegov ‘Let’s Go’, a ubrzo osniva vlastitu etiketu Transmat. Pod imenima Mayday i, najvažnije, Rhythim Is Rhythim počinje kratko razdoblje nevjerojatne kreativnosti.
Jedna od prvih ključnih ploča bila je ‘Nude Photo’, napravljena s Thomasom Barnettom. I danas zvuči kao glazba koja se ne može sasvim odlučiti želi li zavesti plesni podij ili ga napasti, jer nema klasičnu strukturu pjesme niti pjevača koji će objasniti što treba osjećati. Ritmovi, sintesajzeri i prostor između njih obavljaju sav posao.
A onda je došla ‘Strings of Life’.
Ako techno ima nekoliko ploča koje se mogu usporediti s trenucima kada je rock dobio ‘Johnny B. Goode’, soul ‘What’s Going On’, a disco ‘I Feel Love’, ‘Strings of Life’ pripada toj kategoriji.
Priča o njezinu nastanku istodobno je prekrasna i komplicirana (zbog sporova koji su se pojavili kasnije). Temelj čuvene klavirske sekvence potječe od Mayeva prijatelja Michaela Jamesa, a May je materijal sekvencirao, ubrzao, razrezao, reorganizirao i oko njega izgradio skladbu. Rezultat, objavljen 1987. kao Rhythim Is Rhythim, nije zvučao kao konvencionalna plesna ploča. Nije imao vokal koji bi publiku vodio za ruku, a nije imao ni klasičnu bas-liniju na kojoj bi takva glazba navodno trebala stajati.
Ipak, eksplodirao je.
Stvar je imala nešto što je elektroničkoj glazbi toga vremena bilo teško objasniti riječima. Strojevi nisu zvučali hladno, nego ekstatično. Klavir je jurio preko mehaničkog ritma, gudački zvukovi otvarali su prostor, a cijela skladba istodobno je djelovala euforično i melankolično.
Tu je možda najlakše razumjeti Mayev doprinos. Juan Atkins bio je veliki konceptualist ranog techna, čovjek futurističke ideje. Kevin Saunderson pokazao je koliko daleko taj zvuk može otići prema popu, osobito s Inner Cityjem i hitovima ‘Big Fun’ i ‘Good Life’. May je u stroju tražio emociju.
Za takvu glazbu koristio se izraz ‘high-tech soul’.
Nije trebalo dugo da je Europa čuje.
Britanija druge polovice osamdesetih već je bila pripremljena za eksploziju. Chicago house, acid house, Ibiza, ecstasy i nova klupska kultura počeli su se spajati u ono što će postati rave. Derrick May i njegovi prijatelji stigli su gotovo u savršenom trenutku.
Godine 1988. britanska kompilacija ‘Techno! The New Dance Sound of Detroit’, koju je sastavio Neil Rushton uz izravnu vezu s detroitskom scenom i Mayevu koordinaciju iz Detroita, učinila je nešto što se poslije pokazalo povijesnim: riječ ‘techno’ učvrstila se kao naziv posebnog zvuka koji dolazi iz Detroita.
Do tada su britanski novinari i publika dio te glazbe jednostavno gurali uz Chicago house. Nakon toga Detroit je dobio vlastitu zastavu.
May je postao njezin spektakularni ambasador.
Za razliku od kasnijeg stereotipa techno DJ-a koji nepomično stoji iza opreme poput čovjeka koji provjerava tlak u nuklearnom reaktoru, May je bio izrazito fizički DJ. Plesao je, udarao ritam rukama, gestikulirao, dramatično miksao. Njegovi setovi nisu počivali na ideji savršenog, sterilnog prijelaza između dvije ploče. Htio je napetost, sudar, rizik i trenutak.
U međuvremenu je i Detroit dobio mjesto koje će postati legendarno. Music Institute otvoren je 1988. i vrlo kratko postojao, ali njegovo mjesto u povijesti grada daleko je veće od životnog vijeka kluba. Ondje je nova glazba konačno dobila vlastiti dom, prostor u kojem Detroit nije morao čekati da mu London objasni što je upravo izmislio.
A onda se dogodilo nešto gotovo nevjerojatno, Derrick May praktički je prestao snimati.
Detroit Historical Society navodi da je do 1991. uglavnom prestao stvarati novu glazbu. Čovjek čije se ime nalazi među utemeljiteljima jednog od posljednjih velikih glazbenih žanrova 20. stoljeća svoj je kanonski opus u najvećoj mjeri napravio tijekom nekoliko godina i to njegovu biografiju čini neobičnom.
Da je umro mlad, vjerojatno bi se desetljećima pisalo o izgubljenim albumima koje je mogao napraviti, ali May nije nestao. Nastavio je živjeti od glazbe, voditi Transmat, remixirati, povremeno surađivati i, prije svega, neumorno nastupati kao DJ. Njegove ključne snimke skupljene su 1996. na kompilaciji ‘Innovator’, naslovu koji u njegovu slučaju nije zahtijevao mnogo marketinške mašte.
Još je važnije ono što se događalo iza njega jer Transmat nije ostao samo spomenik Derricku Mayu. Preko etikete i njezine orbite prolazili su ljudi koji će izgraditi drugu generaciju detroitskog techna, Carl Craig, Stacey Pullen, Kenny Larkin, James Pennington odnosno Suburban Knight i drugi. Craig je posebno važan. Njegov rad poslije će pokazati koliko se daleko detroitska ideja može protegnuti prema jazzu, ambijentalnoj glazbi, breakbeatu, orkestraciji i eksperimentu, a May je bio jedna od ključnih figura njegova ranog razvoja.
To je možda najveći dokaz veličine neke scene koja ne stvara samo ploče nego i potomke. A Detroit je stvorio čitavo obiteljsko stablo.
Iz prve generacije Atkinsa, Maya i Saundersona dolaze Carl Craig, Jeff Mills, Underground Resistance, Robert Hood, Richie Hawtin i brojni drugi autori, svatko sa svojim tumačenjem budućnosti. Iz Detroita se ideja vraća preko Atlantika i ukorjenjuje u Britaniji, Belgiji, Nizozemskoj i osobito Njemačkoj. Nakon pada Berlinskog zida techno pronalazi gotovo idealan grad za svoju drugu veliku povijest: napuštene zgrade, gole industrijske prostore, mlade ljude s obje strane nekadašnjeg zida i glazbu kojoj nije trebao jezik.
Ironija je veličanstvena. Detroit je slušao Düsseldorf. Berlin će potom slušati Detroit.
Do početka 21. stoljeća techno je već globalna kultura, a May u njoj više nije samo producent nekoliko starih ploča nego povijesna figura. Nastupa po svijetu, pojavljuje se u dokumentarcima, intervjuima, retrospektivama i projektima koji Detroit techno sele iz klubova u kulturne institucije. Njegova glazba izvodi se i u orkestralnim aranžmanima. Ono što je nekoć nastajalo među jeftinijim elektroničkim strojevima i vinilnim pločama dobilo je status kulturne baštine.
Njegov katalog začuđujuće je malen, ali zato je njegov utjecaj golem i to je možda najneobičnija jednadžba cijele njegove karijere.
Derrick May nije proveo četrdeset godina izdajući album za albumom. Najvažniji dio njegova autorskog rada stane u nekoliko godina i relativno malo ploča, ali u tim pločama nalaze se neke od osnovnih gramatičkih konstrukcija elektroničke glazbe koja je došla poslije.
‘Nude Photo’. ‘The Dance’. ‘It Is What It Is’. ‘Beyond the Dance’. ‘Strings of Life’.
Pet naslova dovoljno je da se shvati problem mjerenja važnosti glazbenika količinom njegova opusa.
May je pripadao generaciji koja nije dobila gotov žanr i on sigurno nije mogao odlučiti da želi biti techno producent jer zanimanje ‘techno producent’ praktički još nije postojalo. Nije bilo YouTube tutorijala, festivala za sto tisuća ljudi, Beatporta, DJ softvera, laptopa ni unaprijed složenih paketa zvukova koji obećavaju ‘Detroit Techno Essentials’.
Postojale su ploče koje su klinci međusobno pokazivali, radio emisija koja se emitirala usred noći, nekoliko sintesajzera i ritam-mašina. Chicago udaljen nekoliko sati vožnje, Juan Atkins koji je govorio o budućnosti, Kevin Saunderson, Kraftwerk, George Clinton, Prince, Motown koji je ostao u kolektivnoj memoriji grada. I tvornice automobila koje su proizvodile sve manje automobila, i Detroit, veličanstven i ranjen, dovoljno prazan da u njegovim rupama može nastati nešto novo.
Iz tog je svijeta Derrick May izvukao glazbu koja je zvučala kao da dolazi iz sljedećeg stoljeća, a kad je to stoljeće napokon došlo sve je i dalje ostalo krajnje jasno i jednostavno, bez potrebe da išta objašnjava. Nekoliko udaraca, klavir, gudači, ritam. Nema refrena koji treba zapamtiti, nema rock zvijezde koja se trza pred mikrofonom. Nema čak ni priče o ljubavi koja nad svim dominira.
Samo strojevi koji se, protivno svim očekivanjima, ponašaju kao da imaju srce.
Gotovo četrdeset godina poslije ‘Strings of Life’ više ne zvuči kao budućnost jer se dogodilo nešto puno neobičnije, da je budućnost sustigla Derricka Maya. A on će, kao živa legenda, stati pred vas 15. kolovoza u klubu Barbarella’s.
