Nikada nismo imali više izbora, sadržaja, tehnologije i luksuza nadohvat ruke, a ipak se sve više ljudi osjeća prazno, umorno i nezainteresirano. Autori opsežne analize u Guardianu tvrde da suvremeni svijet nije izgubio dekadenciju, nego upravo ono što ju je nekad činilo privlačnom – sposobnost da čovjek doista osjeti zadovoljstvo.
Ako imate internetsku vezu i nešto novca, danas možete gotovo trenutačno naručiti hranu, odjeću, zabavu, pornografiju, igre na sreću ili razgovor s umjetnom inteligencijom koja će vam potvrditi da ste posebni. Naizgled živimo u vremenu neograničenih mogućnosti. Ipak, istodobno raste osjećaj praznine, dosade i emocionalne otupljenosti.
U eseju objavljenom u Guardianu književna povjesničarka Michèle Mendelssohn i novinar Charlie Tyson tvrde kako je suvremeno društvo ušlo u razdoblje ‘dekadencije bez užitka’. Po njihovu mišljenju, zadržali smo vanjske simbole luksuza, obilja i umjetnosti, ali smo izgubili samu bit užitka.
Autori podsjećaju kako se pojam dekadencije stoljećima povezivao s razdobljima u kojima su bogatstvo i kulturni procvat istodobno pratili osjećaji propadanja. Kasno Rimsko Carstvo, francuski rokoko ili Berlin između dva svjetska rata često se navode kao primjeri razdoblja koja su ostavila izniman umjetnički trag upravo u trenucima društvenih kriza.
Posebno mjesto zauzima europska dekadencija kraja 19. stoljeća. Umjetnici poput Oscara Wildea, Aubreyja Beardsleyja i Jorisa-Karla Huysmansa slavili su ljepotu, umjetnost, stil i osjetilna iskustva. Za njih je zadovoljstvo bilo vrijednost samo po sebi, a ne sredstvo za postizanje nekog drugog cilja.
Današnja kultura, smatraju autori, krenula je u potpuno suprotnom smjeru. Hrana postaje nešto što treba kontrolirati lijekovima poput Ozempica i Wegovyja. Tijelo se pretvara u projekt neprekidnog poboljšavanja kroz biohakiranje, estetske zahvate i kult vječne mladosti. Umjesto uživanja, dominiraju optimizacija, produktivnost i mjerenje svakog aspekta života.
Kao simbol takvog svijeta navode milijardera Bryana Johnsona, koji godišnje troši milijune dolara pokušavajući usporiti starenje. Njegov strogo kontrolirani način života uključuje desetke dodataka prehrani, neprekidna medicinska mjerenja i gotovo potpunu eliminaciju spontanih zadovoljstava. Autori smatraju da se iza tog projekta ne skriva hedonizam nego gotovo asketska opsesija preživljavanjem.
Sličnu logiku vide i u kulturi ‘looksmaxxinga’, internetskog pokreta koji fizički izgled svodi na matematičke omjere i tržišnu vrijednost osobe. Ljepota više nije stvar osobnog izraza nego tehnički problem koji treba optimizirati.
Posebno kritično autori promatraju umjetnu inteligenciju. Smatraju kako AI predstavlja vrhunac umjetnosti bez iskustva jer može proizvoditi tekstove, slike i ideje, ali ne može osjećati zadovoljstvo, bol, želju ili strast. Upravo zato upozoravaju da algoritmi proizvode goleme količine sadržaja koji je tehnički ispravan, ali emocionalno prazan.
Pozivaju se i na filozofkinju Carissu Véliz koja ističe da umjetna inteligencija nema vlastito iskustvo svijeta te zbog toga ne može razumjeti vrijednost ni razviti ukus. Bez osjećaja ugode i boli, tvrdi ona, nema ni stvarnog vrednovanja.
Autori upozoravaju kako se takav pogled na svijet postupno širi iz tehnoloških elita prema ostatku društva. Dok najbogatiji optimiziraju vlastita tijela i pokušavaju produljiti život, većina ljudi dobiva beskonačan niz algoritamski prilagođenih sadržaja koji kratkotrajno stimuliraju pažnju, ali rijetko ostavljaju trajniji dojam.
Kao mogući izlaz predlažu povratak svakodnevnim osjetilnim iskustvima. Prisjećaju se engleskog estetičara Waltera Patera koji je jednom usred prometne ulice zastao samo kako bi pomazio mačku i osjetio dodir njezina krzna. Takvi trenuci, smatraju, podsjećaju da vrijednost života ne proizlazi iz stalne optimizacije nego iz sposobnosti da čovjek doista osjeti svijet oko sebe.
Zaključuju kako nam možda ne treba manje tehnologije niti manje umjetne inteligencije, nego više stvarnih iskustava koja ne služe produktivnosti, tržištu ili samopoboljšanju. Jer čovjek, za razliku od algoritma, živi ograničen broj otkucaja srca, a pitanje nije koliko ih može produžiti, nego koliko ih tijekom života doista može osjetiti.
