ŽILA GLUPAČA ‘Ovi bi pravili atomske bombe, a mi im, kao, ne damo’

Stvari su dosta komplicirane u zadnje vrime, ne samo kod nas doma nego i okolo, općenito. Kod nas je još i mila majka, kad vidiš kako je vanka, a sve je pošlo nizbrdo kad su nas primili u Europu. Ne kažem da smo mi nešto krivi nego samo da se situacija drastično počela pogoršavati baš nekako u to vrime.

U ovoj našoj, nazovimo to stvarnosti, nikad nije niti može biti skroz idilično jer nam realitet definiraju krajnosti i sve se odvija u nekom ‘gori-doli’ ritmu. Malo sunce pa udre kiša, bude hladno pa opet toplo, gospe – marke, žensko – muško, jedinice – nule, pozitivni i negativni ioni, kemija, fizika, šizofrenija, filozofija, ljevica, desnica, ustaše i partizani.

Tako su naštimali svemir i složili nam gene. Zato je prirodno da uvijek netko negdje rovari, palamuti i podgrijava sukobe, ali i da se zalomi ponekad i neki period blagostanja i mira kao što se zalomilo bilo nama. Bilo, bilo pa prošlo. Pedesetak i koju godinu bili smo skroz solidni na tom našem ‘zapadu’ (koji je nama na ovoj našoj poziciji bija i zapad i istok, ali komplicirano mi je sad to objasniti). Gledajući u globalu, kultivirali smo se, bili stavili se u institucionalni okvir i uspostavili pravila igre do kojih se držalo.

One koji su išli mimo toga smatralo se šupcima i bili bi izopćeni, a one nepodnošljivo agresivne i nepopravljive pojela bi noć. Tiho, elegantno i civilizirano, ‘pokriveno’ papirologijom i vrlo profesionalno, onako kako je o tim radnjama pisalo u priručnicima koje su sastavljali najbistriji akademski umovi. KGB, CIA, Mosad, bilo koja od tih udbaških organizacija na istoku i zapadu, držali su se nekoga reda, poštivali su svoj zanat i trudili se svakim danom u svakom pogledu napredovati. Nitko nije htio da ga ogovaraju u Ujedinjenim narodima, da se ambasadori moraju crveniti na odborima i po kabinetima zbog njihove šlampavosti.

Identificirati, locirati i transferirati pivca

Bilo je reda i dijaloga. Predsjednici najjačih sila imali su izravne međusobne ‘crvene’ telefonske linije, udobne aute, zgodne sluškinje i vodili su prilično lagodan život. Međusobno su se poštivali i držali su se nekih regula. Znalo se kad se marendaje i oko koje ure je najbolje poći malo ubiti oko iza ručka. Kad je društvo uređeno i institucije kad funkcioniraju, onda je lako postaviti svetinje do kojih će svi držati i neće ih uzimati zdravo za gotovo, bilo to bacanje parangala na tajnoj pošti uz neku otočnu puntu vikendom ili identificiranje, lociranje i transferiranje pivca ispod peke negdje u vlajima.

Nije nikome padalo na pamet užgati atomsku bombu, a imali su ih tko zna koliko više nego šta ih ima ova generacija posranaca danas. Ne bi od srama doma smija doći Nikita, Ronald, Moamer, bilo koji od njih, da se samo našalija na tu temu.

Bili su naoružani i opasni, ali bižali su od one škatule s kodovima za upaliti atomske bombe kao vrag od tamjana. Nisu ih mogli vidit nacrtane, a kamoli dirati. Jednom godišnje, kad bi bija sistematski pregled i provjera jesu li zaboravili rukovat s lansirnim kodovima, Brzezinski i Kissinger bi morali vatati američke predsjednike oko Bijele kuće: ‘Ajde, samo ga takni, stisni, samo da vidin jel ti radi kod!’.

Nuklearke su mogle biti baza samo najvećim luđacima iz filmova, u fikciji. A onda se sve nekako izokrenilo i sad smo tu di jesmo. Bilo je lipo dok je trajalo, a zbilja je bilo i zbilja je trajalo, mada se sada puno govori da prije nije bilo ničega ili ako je nečega bilo da to ništa nije valjalo. Nije nama u prirodi stvari da predugo budemo na komod što je, ako malo promisliš, skroz logično. U društvu socijalne pravde i državama blagostanja čovik se zapusti, navikne se na lipe stvari i zaboravi da svemu jednom dođe kraj. Instinkti otupe, izgubiš urođeni osjećaj za prepoznati sranje i alarmi ti više ne rade, više ih ne čuješ.

Svoj obol dala je svim našim promjenama narativa i tehnologija jer smo se počeli opasno oslanjati na nju. Više se nitko ni ne sjeća T-Rexova koji su u stara kamena vremena letali za nama kao Zbigniew za Carterom i tako nas fiskulturom učili da budemo oprezni jer nikad ne znaš kad će doći sranje. A sranja se događaju i kako vidimo, gomilaju.

Osamdesetih smo se počeli kvariti ubrzano, a devedesetih smo skroz popizdili svi. Kako mi sa zapada, tako i mi sa istoka i svi drugi. Postali smo lakomi. U se, na se i poda se, a nikad dosta. Jedan posto njih uzelo je svu lovu, a ostali su dobili tri puta osam; osam sati rintati u poduzeću, osam imati za spremiti se leći i osam uri za spavanje pred novi radni dan. Plaća mizerija, jedva za spizu, režije i ako ostane za pivu. Svuda naokolo gomilalo se sve više ekrana svih veličina, boja i rezolucija i sve je teže bilo razaznat šta je stvarno, a šta digitalna laž.

Nobelova nagrada za ‘vjerojatno jesmo, a možda i nismo’

Zapravo, ispalo je da je sve laž. Alain Aspect, John Clauser i Anton Zeilinger dobili su 2022. godine Nobelovu nagradu za fiziku nakon što su dokazali da svemir nije ‘lokalno realan’ jer čestice nemaju definirana svojstva dok ih ne sagledamo, dok ih ne krenemo mjeriti. Nešto kao Schrödingerova mačka, samo puno kompliciranije i luđe. Narodnim jezikom rečeno, naš Matrix ne postoji kao neka čvrsta i fiksna stvar nego smo svi zajedno u stanju vjerojatnosti da jesmo, a možda i nismo. Što naravno ne znači da nećemo prilično čvrsto i fiksno osjetiti bol plesnemo li glavom u zid kada nas pomete nuklearni udarni val.

Znanstvenici objašnjavaju da je svemir na kvantnoj razini ‘čudan’. Oni, naravno, ne kažu da je sve čista iluzija i laž, nego samo da je čudno. To znamo i bez Nobela, mnogi zbog Matrixa.

Hedonizam osamdesetih, šizofrenija devedesetih, Berlin, Moskva, Sjeverna Koreja, Tutsi i Huti, David Coresh, Alex Jones, Asad, Twinsi, Irak, Afganistan, Gotti, met, koks, Eyes Wide Shut, Osama, Hesbollah, Putin, Lewinski, Trump, Trump, Trump. Naša zbilja podsjeća me na facu onog mladog JNA vojnika kad su napali Sloveniju, dok u kameru govori nešto na ovu foru:

‘Ovi bi pravili atomske bombe, a mi im, kao, ne damo.’

Sve što je valjalo jučer, danas ne valja i obratno. Kako na zapadu, tako i na istoku, na sjevernoj hemisferi, po Africi.

Prompt prvi: hrpa ljudi ruši neki zid, kaotično je i neizvjesno. Iduća scena, sovjetski medo se raspada, u centru Europe bjesni rat, intervenira NATO. S druge strane ulice je Kuvajt, vidi se gomila Amerikanaca, opasni su kao Blek Stena, ali ništa ne rade bez UeNa. Onda Mandela, Maastricht, euro, PLO i Izrael u Oslu, daleko na horizontu u maglici naziru se neboderi Hong Konga. Tamo se spušta zastava Carstva. Vatromet, smrad baruta, Tajvan, Kina, petarde, bezbroj malih dioda, optika, mreža, Silicijska dolina, predsjednikovo sjeme na njezinoj košulji.

(signal je slab, puca veza. vratili smo se, opet smo u studiju)

Budimpešta 1994., Srebrenica, Vukovar, mirna reintegracija, Europska unija, umjetna inteligencija, demokrati, debilizam, rodne i nerodne teorije, EU regulative, Temu, Kina, obrnuti inženjering, NLO, Plenković, Za dom spremni, Trump. Trump kao Tito na bijelom konju jaše, u križarski boj se spremaše. Pravednik, pomazanik, moralna vertikala i blaženik, jači od Stepinca. I Bibi vitez s njim je, Salamun od poštenja, na zmaju svome putem svile jaše prema zemljama perzijskim.

I dvostruke konotacije.

‘U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži poglavar Hrvata. Pavelića rodila je vila, al je Tita mršava kobila. Sadit ćemo kukuruze do neba, da nas gladna Amerika gleda. U birtiji stol do stola, traži majka sina svoga; našla ga je ispod stola, urokanog kao vola. Zašto se diže laminat kad padaju kiše? Palim brenerom bitumen, palim brenerom bitumen, palim brenerom bitumen.’