Toliko godina kasnije, zvuče kao bend koji ne slavi prošlost, nego je stalno iznova rastavlja i sklapa u nešto novo
1
Toliko godina kasnije, zvuče kao bend koji ne slavi prošlost, nego je stalno iznova rastavlja i sklapa u nešto novo
Umjesto da mirno arhiviraju vlastitu legendu, Underworld su je odlučili rastaviti na proste faktore. Povod je bio okruglih 30 godina od ‘Born Slippy .NUXX’, ali ono što se dogodilo u trodnevnom nizu rasprodanih koncerata u londonskoj Brixton Academy bilo je sve osim obljetničke formalnosti. To je bio podsjetnik da elektronička glazba još uvijek može biti opasna, fizička i nepredvidiva – pogotovo kad je izvode oni koji su je pomogli izmisliti, piše Uncut.
U ožujku 1996. Underworld su u istoj toj dvorani svirali usred eksplozije albuma ‘Second Toughest In The Infants’. Tada je, čini se, postalo jasno da ‘Born Slippy’ više nije samo njihova pjesma – prešla je u kolektivnu svijest, postala portal iz britpopa prema nečemu mračnijem, znojnijem i otvorenijem. Tri desetljeća kasnije, Karl Hyde i Rick Smith su se vratili ‘kući’.
Publika je bila šarena: iskusni raveri, roditelji, klinci koji ‘Born Slippy’ znaju jednako preko TikToka koliko i preko Trainspottinga. Kad je na ogromnom ekranu zasvijetlilo ‘From Romford / To Brixton’, a ‘Dark & Long (Dark Train)’ pokrenuo dvoranu, dojam povratka bio je potpun.
Iako je povod bio jasan, Underworld nisu svirali klasičan greatest hits. Njihova stalna sklonost rekontekstualizaciji vlastitog kataloga znači da je ponekad trebalo vremena da se ispod slojeva basa i beatova prepozna ‘Juanita’ ili ‘Two Months Off’. No plesni imperativ bio je neumoljiv: od Moroderovskog groovea ‘Jumbo’, preko nemilosrdnog ‘Techno Shinkansen’ i ‘King Of Snake’, do vizualnog spektakla u kojem su LED mreže, laseri i vrtlozi boja pretvorili Brixton u futuristički rave hram.
Drugi dio večeri otišao je još dalje: ‘Pearl’s Girl’, ‘Moaner’ i ‘Cowgirl’ ubrzani su u gotovo trans-fizičko stanje, dok su u set bez zadrške ubačeni i suvremeni reference pointovi – poput njihove verzije ‘alleswirdgut’ berlinskog dua Brutalismus 3000, ili činjenice da Gen Z zvijezda PinkPantheress danas koristi ‘Dark & Long’ kao sirovinu za vlastite hitove.
Vrhunac je, naravno, bio ‘Born Slippy .NUXX’. Konfeti, ruke u zraku, kolektivni refren ‘lager lager lager’ – ali bez ironije. Kako je Smith jednom rekao, pjesma nikad nije postala zamorna jer ono što pokreće u ljudima nikad ne slabi.
Korisnik Reddita, koji je na koncerte doputovao čak iz Kanade, sažeo je osjećaj mnogih: ‘Teksture, prijelazi, beatovi, svjetla – ovo je bilo nešto potpuno drukčije od bilo kojeg Underworld nastupa koji sam ikad vidio. Doslovno sam plakao na kraju, od euforije i poštovanja. Nisu samo definirali elektroničku glazbu u prošlosti – oni je redefiniraju i danas.’
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možda je to i ključna poruka ovih brixtonskih večeri. ‘Born Slippy’ je postao himna jedne epohe, ali Underworld nisu njezini kustosi – oni su i dalje njezini arhitekti. Trideset godina kasnije, zvuče kao bend koji ne slavi prošlost, nego je stalno iznova rastavlja i sklapa u nešto novo. I upravo zato, čini se, ova priča još neće završiti.
Fotografija: Reddit/Floating joints
