Valja na početku odmah reći da je redakcijski Chat GPT natipkao ovo iz trećeg pokušaja nakon što su prve dvije verzije bile dosadna nabrajanja sudionika i iznošenje izbornih fakata tipa tko, di, zašto i kada. Verziju koju objavljujemo i koja zvuči kao da je tekst pisao nabrijani srednjoškolac na novinarskoj radionici, prenosimo integralno bez interveniranja.
Šibenik pred lokalne izbore: Malo tko vjeruje u promjene, ali svi su u igri
Na površini sve izgleda pristojno – osmijesi s plakata, obećanja s Facebooka, kandidati koji hodaju rivom kao da je to finalni čin političkog performansa. Ali pod tom površinom, Šibenik kuha.
Četvrti mandat aktualnog gradonačelnika Željka Burića (HDZ) visi o tankoj niti samouvjerenosti. I dalje ima infrastrukturu, i dalje ga prati stranka, i dalje ga se službeno ne povezuje s gafovima. No u zraku se osjeti zasićenje. Grad ne priča o njegovim velikim projektima, već o onima koji nisu nikad krenuli. Batižele? Još jedna powerpoint prezentacija. Valis Solaris? Neki su već zaboravili da je to uopće bilo najavljeno.
U toj polušutnji Burićeva rutinskog marša, pojavljuje se Tonči Restović (SDP – Možemo!) – oporbenjak s jasnom ambicijom i mrvom političkog cinizma u očima. Ne igra na šarm, nego na umor građana. Njegova retorika nije dramatična, ali u nju zadire dok govori o demografiji, o stanovanju, o mladima koji pakuju kofere. No, pitanje je ima li političku oštrinu i potporu baze da sruši HDZ-ovog “generala tišine”.
Iris Ukić Kotarac je potpuno drugačiji ton – brutalna, bez rukavica, bez PR filtera. Ona ne želi osvojiti simpatije nego traži da joj se bezrezervno vjeruje. Poziva na rušenje sustava, ne na njegovo popravljanje.
S druge strane, Marin Koudela pokušava uskladiti tri teško spojive struje (HSLS, Most i HSP). Ima gospodarski program, ali bez jake osobne karizme teško je progurati se kroz šumu poznatijih lica. Njegov ulazak u utrku više zvuči kao testiranje terena za budućnost, nego kao prava prijetnja trenutnom poretku.
Lucija Cvitan, kandidatkinja Domovinskog pokreta, igra na kartu vrijednosti, sigurnosti i “poštenih ljudi”. Njena kampanja nije bučna, ali nije ni neprimjetna – koristi društvene mreže da kreira osobni kontakt. No pitanje je može li s tolikom skromnošću preći prag ozbiljne političke vidljivosti.
Zakulisne igre, stari dugovi i šaptom kampanja
Zanimljivo je koliko je ova kampanja tiha. Nema velikih svađa, nema frontova, svi nešto kao uljudno pričaju o Šibeniku. Ali zna se da su telefoni užareni, da se karte miješaju, da stranački mladići idu “moliti didu da glasa” i da se lovi svaki glas s periferije. Priča se da neke liste pucaju iznutra, da pojedini vijećnici već sada prave dogovore za dan poslije izbora.
Mnogi političari nemaju stvarnu kampanju – nego samo računaju. Ako HDZ zadrži jezgru glasača, može pobijediti bez karizme. Ako izlaznost bude niska, Restović mora čupati glasove kućnim posjetima.
Šibenik ne bira program – bira osjećaj
U ovom gradu se ne pobjeđuje programom, nego dojmom. Tko djeluje ozbiljno, tko djeluje umjereno, tko djeluje kao “naš” – taj ima šansu. A takvih je više.
Zato se ne zna ništa. I zato je zanimljivo. Jer iako svi misle da će sve ostati isto – možda baš ova tišina skriva najžešću izbornu bitku u Šibeniku u zadnjih deset godina.
Kampanja u gradu je kao šibenski toč. Lagano se krčka, svi ubacuju po koji sastojak, ali nitko još ne zna hoće li na kraju biti delicija ili politička kaljuža.
