Ciljevi održivog razvoja predstavljaju skup od 17 politički usuglašenih ciljeva koje su 2015. godine usvojile sve države članice Ujedinjenih naroda u sklopu Agende 2030. Riječ je o normativnom pravno neobvezujućem dokumentu koji nije utemeljen na znanstvenoj teoriji razvoja niti neutralan u smislu političkog sadržaja. Umjesto toga, SDG-ovi funkcioniraju kao globalni kompromis o tome što se …
Hrvatska je bogata i uspješna zemlja, ispada tako prema UN-ovim ciljevima održivog razvoja koji su trebali biti univerzalni okvir za spašavanje planeta i ljudi do 2030., no umjesto napretka, i unatoč proturječjima, brojni pokazatelji bilježe stagnaciju ili nazadovanje.
Iako se Ciljevi održivog razvoja Ujedinjenih naroda (Sustainable Development Goals – SDG) predstavljaju kao univerzalan putokaz za održivu budućnost, njihova provedba cijelo desetljeće zapinje upravo na onim točkama koje najviše određuju naš planetarni opstanak. UN-ov izvještaj o SDG za 2023. upozorava: bez žustrog ubrzanja napretka, polovica ciljnih vrijednosti iskazuje umjerena ili ozbiljna odstupanja od zacrtanog puta, dok preko 30 posto ciljeva bilježi “nikakav napredak” ili je nazadovalo u odnosu na 2015. godinu.
To znači da se kriza izazvana pandemijom odrazila na rast ekstremnog siromaštva prvi puta u generaciji. Stoga UN-ov glavni tajnik poziva države da 2023. označe kao “trenutak istine“, hitno povećavaju napore i političku volju za ostvarivanje Agende 2030. Podsjetimo, SDG-ovi (Sustainable Development Goals) su 17 politički dogovorenih ciljeva koje su 2015. usvojile sve članice Ujedinjeni narodi.
Agenda 2030 je ambiciozan akcijski plan Ujedinjenih naroda usvojen 2015. i usmjeren na iskorjenjivanje siromaštva, zaštitu planete i osiguranje prosperiteta kroz 17 globalnih ciljeva održivog razvoja (SDGs). Obuhvaća ekonomske, socijalne i ekološke dimenzije, uključujući borbu protiv klimatskih promjena, ravnopravnost spolova, zdravlje i obrazovanje. To je nastavak tzv. Milenijskih ciljeva (Millennium Development Goals, MDG), odnosno osam globalnih razvojnih ciljeva koje su 2000. godine definirale sve zemlje članice Ujedinjenih naroda kao zajednički okvir.
Ciljevi su bili iskorijeniti ekstremno siromaštvo i glad, ostvariti univerzalno osnovno obrazovanje, promicati ravnopravnost spolova i osnažiti žene, smanjiti smrtnost djece, poboljšati zdravlje majki, boriti se protiv HIV/AIDS-a, malarije i drugih bolesti, osigurati održivost okoliša i razviti globalno partnerstvo za razvoj. Proizašli su iz Milenijske deklaracije UN-a (Millennium Declaration) usvojene na posebnom summitu u rujnu 2000. godine, a služili su kao globalni razvojni plan za razdoblje od 2000. do 2015.
Milenijski ciljevi nisu do kraja ispunjeni, iako je smanjeno siromaštvo, a i s HIV-om danas dobro stojimo, ženska prava su ugrožena, a okoliš i dalje nije prioritet. Usprkos tome, oni su postavili smjer danas uglavnom prihvaćen u sklopu zelene agende. UN je 2015. godine, usprkos neuspjehu u njihovom ostvarenju, a s pogoršavanjem klimatske krize, usvojio novu, još ambiciozniju agendu: SDG. Četiri godine prije isteka roka koji smo si zadali za ostvarenje ovih ciljeva, napredak je spor, ili ga nema uopće.
Temeljni problem je strukturna proturječnost koju su prepoznali i znanstvenici, a posebno klimatske akcijske grupe globalnoga juga: nemoguće je istovremeno zagovarati ekološku održivost i neograničen gospodarski rast. Taj konceptualni sukob ne samo da potkopava ciljeve poput klimatske stabilnosti, nego onemogućava i iskorjenjivanje siromaštva, smanjenje nejednakosti i očuvanje mira.
Ciljevi održivog razvoja predstavljaju skup od 17 politički usuglašenih ciljeva koje su 2015. godine usvojile sve države članice Ujedinjenih naroda u sklopu Agende 2030. Riječ je o normativnom pravno neobvezujućem dokumentu koji nije utemeljen na znanstvenoj teoriji razvoja niti neutralan u smislu političkog sadržaja. Umjesto toga, SDG-ovi funkcioniraju kao globalni kompromis o tome što se u međunarodnoj areni uopće priznaje kao “razvoj”.
U okviru ciljeva obuhvaćeni su istodobno precizno mjerljivi pokazatelji (npr. stope ekstremnog siromaštva, razine emisija stakleničkih plinova), kao i iznimno fleksibilni koncepti poput institucionalne stabilnosti, “partnerstva za ciljeve” ili mira.
Strukturirani su na tri razine: politička formulacija ili opći cilj, specifični clij odnosno operativne smjernice, te indikatori ili konkretna metrika. Na primjer, opći cilj bio bi: poduzeti hitne mjere za borbu protiv klimatskih promjena. Specifični cilj bio bi: uključiti klimatske mjere u nacionalne strategije i planove. A indikatori ili pokazatelji bili bi na primjer iznosi sredstava usmjerenih u sanaciju klimatske krize.
Ovakav, projektni jezik stvorio je zajedničku osnovu za globalno međusobno razumijevanje, odnosno zajednički klimatski jezik i tvorio je podlogu za sve kasnije razvoje zelenih politika. Pritom se upravo razina indikatora pokazala najvažnijom i najmjerljivijom, dok su prethodne dvije često iskorištavane kao političke poruke ili popis dobrih želja, bez realnog društveno-ekonomskog utjecaja.
Iako pravno neobvezujući, SDG dobili su svoje mjesto u globalnom sustavu, ostvarivši neke važne funkcije. Stvoren je zajednički jezik koji je omogućio različitim akterim, npr. vladama, međunarodnim organizacijama, privatnom sektoru i civilnom društvu da komuniciraju unutar standardiziranog vokabulara, čak i kada provode vrlo različite politike. Time se omogućuje formalno međusobno usklađivanje između institucija koje inače djeluju po različitim mandatima, a time i mjerenje njihovih doprinosa ciljevima.
Osim toga, stvoren je zajednički okvir za izvještavanje čime su SDG indikatori integrirani su u niz međunarodnih standarda i regulativa. To znači da izvještavanje o održivosti u privatnom i javnom sektoru sve više koristi SDG jezik, iako s različitom razinom obveza i konkretizacije.
Možda najvažnija funkcija SDG je uspostavljanje mehanizama financijskih alokacija. Projekti, politike i investicije neusklađene s određenim SDG-ovima često imaju otežan pristup financiranju, osobito kada je riječ o međunarodnim fondovima, donatorima i javnim politikama. SDG-ovi tako služe kao selekcijski filter, ali i kao politički signal o poželjnosti određenih intervencija.
Međutim, četvrta funkcija je ona najteža koja ujedno i sadržava proturječje u sebi. SDG se pokazao kao alat za depolitizaciju konflikata. Lijeva kritika posebno smatra da Globalni ciljevi ne uspijevaju zbog toga što se pokazalo da služe preoblikovanju političkih sukoba u tehnička pitanja. Na primjer, pitanja ekonomske nejednakosti, radničkih prava ili klimatske pravde često se prikazuju kroz metrike inkluzivnog rasta ili otpornosti, čime se zanemaruje strukturna dimenzija problema. Ne samo to, nego inzistiranje na ekonomskom rastu automatski onemogućava razvoj najvažnijih ciljeva: sanacija klimatskih promjena i iskorijenjivanje siromaštva.
Ova temeljna proturječnost Globalnih ciljeva sadrži inherentne probleme čije ignoriranje rezultira u slabim rezultatima kojima svjedočimo 2026. godine. Prva je činjenica da nema hijerarhije ciljeva – dakle klimatske promjene, cilj br. 13., ne stoje iznad ekonomskog rasta, cilj broj 8., (ne kritizira se razvoj nego rast). Nadalje, daljnja destabilizacija i neispunjenje cilja broj 13. automatski narušava druge ciljeve u području zdravlja, sigurnosti hrane i smanjenja siromaštva. Dakle ciljevi nisu svi ravnopravni, već imaju realnopostojeću društvenu hijerarhiju koja se ovdje ignorira, na vlastitu štetu. Ciljevi nadalje nemaju ni redoslijed implementacije kao ni minimalne pragova ispunjenja. To znači da zemlja može ostvarivati napredak u cilju ekonomskog rasta (SDG 8), dok istovremeno pogoršava pokazatelje u domeni bioraznolikosti ili emisija (SDG 14 i 15).
Ispunjenje indikatora, najvažnije razine mjerenja uspješnosti ciljeva također je loše osmišljeno. Na primjer, ako država ima strategije, planove i regulatorne okvire mjeri se to, a ne njihovo ostvarenje na terenu. Da bismo približili što to točno znači, recimo da je Hrvatska jako visoko na listi ispunjenja SDG-ova. U zelenom – odnosno ispunjeni su ti da u Hrvatskoj prema UN-u nema siromaštva, a obrazovanje je vrhunske kvalitete. Ukratko ovi pokazatelji ne pokazuju umirovljenike koji kopaju po kontejnerima, rastući broj beskućnika i radno aktivno siromašnih ljudi kao ni energetsko siromaštvo ranjivih i marginalnih skupina. Od 17 ciljeva, dakle, u zelenom ili ispunjeni su oni da nema siromaštva i kvaliteta obrazovanja, dok su u crvenom klimatska akcija te odgovorna proizvodnja i potrošnja, a svi ostali su u narančastom, pri čemu neki bilježe napredak, neki nazadovanje. (Zelena Hrvatska)
Iskorijeniti siromaštvo u svim njegovim oblicima posvuda,
Iskorijeniti glad, postići sigurnost hrane i poboljšanu prehranu te promicati održivu poljoprivredu,
Osigurati zdrav život i promicati dobrobit za sve ljude u svim dobnim skupinama,
Osigurati uključivo i pravedno kvalitetno obrazovanje te promicati mogućnosti cjeloživotnog učenja za sve,
Postići ravnopravnost spolova i osnažiti sve žene i djevojčice,
Osigurati dostupnost i održivo upravljanje vodom i sanitarnim uvjetima za sve,
Osigurati pristup povoljnoj, pouzdanoj, održivoj i modernoj energiji za sve,
Promicati uključiv i održiv gospodarski rast, zapošljavanje i pristojan rad za sve,
Izgraditi otpornu infrastrukturu, promicati uključivu i održivu industrijalizaciju te poticati inovacije,
Smanjiti nejednakosti unutar i među državama,
Učiniti gradove i ljudska naselja uključivima, sigurnima, otpornima i održivima,
Osigurati održive obrasce potrošnje i proizvodnje,
Poduzeti hitne mjere za borbu protiv klimatskih promjena i njihovih posljedica,
Očuvati i održivo koristiti oceane, mora i morske resurse za održivi razvoj,
Zaštititi, obnoviti i promicati održivu uporabu kopnenih ekosustava, održivo upravljati šumama, boriti se protiv dezertifikacije, zaustaviti i preokrenuti degradaciju tla te zaustaviti gubitak biološke raznolikosti,
Promicati mirna i uključiva društva za održivi razvoj, omogućiti pristup pravosuđu za sve te izgraditi djelotvorne, odgovorne i uključive institucije na svim razinama,
Ojačati sredstva provedbe i revitalizirati globalno partnerstvo za održivi razvoj.
