Hrvatski novinar, kritičar i društveni kroničar Branimir Pofuk značajan je prostor u Večernjem listu posvetio predstavi 'Djeca raja' šibenskog dramskog studija HNK na čijoj je premijeri u ex. Bribirskim knezovima bio prošli vikend. Taj prostor doživio je kao savršeno prizorište za predstavu. U bilo kojem drugom ambijentu, a pogotovo na kazališnoj pozornici šibenskog HNK-a, koji …
Hrvatski novinar, kritičar i društveni kroničar Branimir Pofuk značajan je prostor u Večernjem listu posvetio predstavi ‘Djeca raja’ šibenskog dramskog studija HNK na čijoj je premijeri u ex. Bribirskim knezovima bio prošli vikend.
Taj prostor doživio je kao savršeno prizorište za predstavu.
U bilo kojem drugom ambijentu, a pogotovo na kazališnoj pozornici šibenskog HNK-a, koji se obnavlja, cijela bi stvar izgledala izvještačeno i lažno, smatra Pofuk. Upravo tamo, na rubu svega, bilo je pravo mjesto da šibenski srednjoškolci – njih trideset i dvoje – prikažu svoju predstavu ‘Djeca raja’.
Šibenska glumica Orijana Kunčić to s njima već godinama radi. Kao piliće i mačiće, takoreći s ulice, pokupila ih je i okupila u Dramski studio ‘Ivana Jelić’ pri Šibenskom HNK-u. Napravili su već desetak predstava, ali, kako mi kažu, nijednu po svemu veliku i važnu poput ove. Tema im je bila upravo nasilje: maloljetničko, obiteljsko, školsko, ulično, posvudašnje. Tekst im nitko nije napisao – radeći tijekom cijele godine, stvarali su ga sami, unijeli u njega priče koje žive, koje čuju, koje ih se dotiču. Svoje i tuđe.
Morat ću jednom zaviriti u taj Orijanin studio da vidim kojom to magičnom supstancom otvara te mlade duše, razbija grčeve u želucu i mozgu, nalazi način kako da otvori kanale, emocionalne i one suzne, začepljene smećem i talogom svake vrste što ga današnji svijet proizvodi i stalno na sve nas istovaruje, piše kritičar.
No odgovor se zapravo nameće kroz cilj hrabre avanture i potrage u koju su se te djevojke i mladići upustili – koja ih je preobrazila u autentične, ni na koji način izvještačene glumce, plesače, ljude. Bila je to potraga za ljudskošću, razumijevanjem drugoga, suosjećanjem, obuvanjem tuđih cipela i ulaskom u kožu drugoga – onoga koji te zlostavlja ili kojega ti zlostavljaš.
Bilo je to mnogo više od tinejdžerskog vriska o vlastitim problemima, neshvaćenosti, frustracijama, tjeskobama. Oni su bili glas jedni drugih, ali i glas vlastitih roditelja, vlastitih učitelja. Da nisu razumjeli, da nisu shvatili, da se nisu naučili empatiji, ne bi imali snagu i uvjerljivost s kojom su nas uvukli u gotovo dvosatnu predstavu samog života.
Najprije su dočarali stereotip o crno-bijelom podijeljenom društvu. Jedna skupina u militantnom crnom, u čizmama, pleme koje na tajni znak napada poput vučjeg čopora – huligani i zlostavljači. Drugi rasplesani, fina djeca koja idu na balet, iz ‘dobrih’ obitelji.
Izašli su zajedno na scenu uz ‘Losing My Religion’ R.E.M.-a. Marširajući jedni pokraj drugih, zlokobno se sudaraju, dok jedna žrtva – koju neki preskoče, a drugi usput šutnu – već leži na podu. Njezina ‘krv’ postaje simbol prepoznavanja, moći skupine.
Sami su odabrali glazbu. Kao kratki preludij još Radiohead i ‘Everything In Its Right Place’, a onda kao podloga i matrica cijele predstave Rammsteinova ‘Deutschland’. Nema kod njih jeftinih nota, dnevno-političkih obračuna i poruka – njihov je komad univerzalan, neka ga čita tko god i kako hoće.
Glavni dio te umjetničke liturgije katarze – čišćenja njih samih, nas u publici i postapokaliptičnog smetlišta na kojem živimo – čini niz ‘pas de deux’. Kao u baletu, iz dvije međusobno sukobljene grupe izdvaja se par po par. Nema tu šablone i imperativa sretnog završetka. U kratkim, fizički i verbalno vrlo intenzivnim interakcijama nižu se drame suočavanja i sukoba, uključujući i one među generacijama – između djece i roditelja, najčešće majki, koje su nerijetko i same zlostavljane i osakaćene u materijalnom i duhovnom siromaštvu. Upravo zato što se dobar dio tih ‘dueta’ završava odbijanjem i psovkom, potresni su oni susreti u kojima se nasilnik i žrtva prepoznaju kao isti – s jednakim željama i strahovima koje jedno drugom mogu pomoći razriješiti i osloboditi se u dodiru, u katarzičnom ljudskom zagrljaju.
Zapanjujuća je bila ozbiljnost s kojom su svi oni cijelo vrijeme bili duboko uronjeni u svoje ‘uloge’, u rijetko potresnom i uvjerljivom umjetničkom činu. A da ne govorim o njihovim sjajnim koreografijama plesnih točaka snažne ekspresije i širokog raspona emocionalnih stanja, napisao je Pofuk.
Ne mogu im svima nabrojiti imena, pa ću spomenuti samo one koji su, osim velike duše cijelog projekta Orijane Kunčić, pomogli sa svjetlom, zvukom i garderobom: Josipa Bakula, Pavle Karega i Željka Supe. I kao ‘jedan od njih’, asistent režije Lovre Paić, koji je svoj talent i život pronašao upravo u tom istom dramskom studiju i danas je sretan i zadovoljan student režije u Sarajevu.
‘Gledao sam ove godine nekoliko sjajnih i duboko potresnih kazališnih predstava velikih ansambala i redatelja. ‘Djeca raja’ jedna su od njih. Njezin finale, kada odjekne Kabiljova i Grgićeva ‘Zelena livada’ u glasu Vice Vukova, nipošto nije slatkasta utopija, nego istinski otok ljudskosti i nade, oblikovan zagrljenim tijelima i dušama tih divnih mladih ljudi. Oni su ipak pronašli svoju vjeru. Sami u sebe i jedni u druge. Putokaz nama svima. Da sam ja netko – već bi bili na turneji po cijeloj Hrvatskoj’, poručuje u svom članku u sarajevskom Večernjem listu Branimir Pofuk.
