Objavljen 19. veljače 1990., singl ‘Loaded’ označio je hrabar novi smjer škotskog rock benda Primal Scream, postavljajući temelje za njihov kultni album inspiriran acid houseom, ‘Screamadelica’.

Producent Andrew Weatherall stvorio ga je u londonskom Bark Studiju u Walthamstowu, a pjesma je prvotno bila zamišljena kao remix benda za njihovu traku ‘I’m Losing More Than I’ll Ever Have’. No, uz uputu da je treba ‘samo jebeno uništiti’ i inovativan pristup sampliranju, pretvorila se u nešto daleko veće. Wrongtom, uz pomoć Barkovog inženjera Briana O’Shaughnessyja, donosi njezinu priču.

U svojim memoarima ‘Tenement Kid’, Bobby Gillespie slika živopisnu sliku ‘partyja usred postapokaliptičnih gradskih ulica’. Osvrće se na propadajući krajolik South Bronxa 1970-ih, gdje su klinci slavili usred ruševina, dok su hip-hop i postmoderna umjetnost rezanja i miksanja tek nastajali. Frontmen Primal Screama taj čin opisuje kao ‘stvaranje stvarne, vitalne i žive umjetnosti ni iz čega’, piše DJ mag.

Na prvi pogled, takav opis može zvučati neočekivano u knjizi lidera škotskog indie benda, ali upravo on postavlja pozornicu za poglavlje ‘Loaded in Walthamstow’, koje donosi priču o nastanku njihove najpoznatije pjesme u skromnom studiju iza jeftinog zalogajnika u zabačenom dijelu sjeveroistočnog Londona. ‘Loaded’ je Weatherall kreirao kao ‘remiks’ pjesme ‘I’m Losing More Than I’ll Ever Have’, a njegovim izdanjem 19. veljače 1990. otvoren je put za ‘Screamadelicu’, treći album benda i jedno od ključnih izdanja tog vremena. Ujedno, to je bio i prvi pravi remek-djelo prerano preminulog majstora produkcije kojeg su zvali Guv’nor.

Kako je Weatherall uopće dospio tamo? Da bismo to shvatili, moramo se vratiti u 1977., ne u South Bronx, već u jednako oronule rubne dijelove Glasgowa, gdje tinejdžer Bobby Gillespie urlajući izvodi punk klasike, dok ga prate gitarist Andrew Innes i basist Alan McGee. Kad su njegovi bendovski kolege preselili u London, Gillespie je odložio mikrofon i počeo raditi kao roadie za tada novooformljeni bend Altered Images. Na jednoj turneji, u automobilu menadžera benda, prvi je put čuo ‘African Dub Chapter III’ producenta Joea Gibbsa, što mu je potpuno promijenilo pogled na glazbu.

Nakon što se okušao kao bubnjar, Gillespie je svirao u više bendova, uključujući The Wake i The Jesus & Mary Chain, prije nego što je osnovao Primal Scream. Isprva su on i gitarist Jim Beattie eksperimentirali sa škripavim gitarama i sirovim bubnjarskim mašinama, inspirirani mračnim dub zvukom PiL-ovog ‘Metal Boxa’. Čak su pokušali napraviti vlastitu verziju ‘Good Times’ grupe Chic, prije nego što su se pojavili na nekoliko kazeta-kompilacija i postali pravi bend, u kojem se Gillespie ponovno spojio s Innesom. Godine 1985. potpisali su za diskografsku kuću Creation Records, koju je osnovao njihov prijatelj McGee.

Prvi album ‘Sonic Flower Groove’ (1987.) osvojio je poneke kritičare, ali je komercijalno podbacio. Produkcija ih je stajala 100.000 funti, što nikako nisu mogli nadoknaditi, pa su nastavak, eponimni album ‘Primal Scream’, završili u malenom Bark Studiju u Walthamstowu. Zvuk se potpuno razlikovao od prvog albuma – s psihodeličnog jangle popa prešli su na teški, drogirani rock s blues baladama na klaviru. Kako to danas opisuje inženjer Brian O’Shaughnessy: ‘Prvo su bili C86 bend, nježni, indie bend u stilu The Byrds. A onda su se pretvorili u Stonesy rockere.’

Vratimo se sad u 1977. godinu, u zelenilom obrubljene ulice Windsora, gdje je tada 14-godišnji Andrew Weatherall doživio prekretnicu – prvi put je čuo Sex Pistolse i ostao potpuno fasciniran. Još nekoliko godina ranije, njegovu maštu zapalio je album ‘Pinups’ Davida Bowieja. U intervjuu iz 1990. s novinarom Andyjem Chislehurstom, Weatherall je ispričao: “Na poleđini omota bila je njegova slika. Imao sam 11, 12 godina i pomislio – da, ovo je pravi put. Oblačiti se čudno i slušati još čudniju glazbu. Tražio sam identitet i pomislio – jebeš to, uzet ću ih deset i sve ih pomiješati.”

Ulaskom u osamdesete, njegov glazbeni ukus i modni izričaj postajali su sve ekstravagantniji. Pojavljivao se na soul all-dayers partijima s peroksidiranom kosom, ženskom odjećom i sandalama u duginim bojama. U svojim DJ setovima počeo je spajati northern soul s indie zvukom, ubacujući pritom elemente elektra i go-go funka, ali sve je došlo na svoje tek 1988., kada je prvi put puštao u legendarnom Shoom klubu Dannyja Ramplinga – epicentru britanske acid house eksplozije. U knjizi ‘Andrew Weatherall: A Jockey Slut Tribute’, Terry Farley prisjeća se kako je pokušao Weatherallu objasniti svoj prvi doživljaj Shooma, na što mu je ovaj hladno odgovorio: “To zvuči stvarno sranje!”

Cijeli članak pročitajte obavezno na stranicama DJ maga.