Nije problem u tome što tehnologija može biti točnija od ljudske procjene, nego u tome što sudac više nije autoritet. Terminal je. Pored zdravih očiju ponizno trči pred monitor i to baš jadno izgleda.
1
Nije problem u tome što tehnologija može biti točnija od ljudske procjene, nego u tome što sudac više nije autoritet. Terminal je. Pored zdravih očiju ponizno trči pred monitor i to baš jadno izgleda.
Nekad je to bila muška igra plemenita. Jedna ekipa s jedne, druga s druge strane ledine. I sudac, Bog i batina. Devedeset minuta, pa što bude.
Nije bilo pet ili šest zamjena po utakmici, sudačka nadoknada trajala je najviše tri minute, a jedina pravda bila je ona koju je vidio, odlučio i odsvirao sudac.
Njegova je bila zadnja. Sudio pravo ili krivo, njegov zvižduk bio je ‘amen’. I kad je pogriješio, i kad je bio loš, i kad je nekome nanio nepravdu. Jer ljudski je pogriješiti. I upravo zato ta je igra bila ljudska.
Nogomet nikad nije bio matematička jednadžba. Bio je priča. Strast. Svađa u birtiji koja traje desetljećima oko jednog zaleđa, jednog penala ili jedne lopte koja možda jest, a možda nije prešla gol-crtu. U tim je raspravama živio nogomet jednako koliko i na travnjaku.
A onda je jednog dana sudac prestao vjerovati vlastitim očima.
Danas ga gledamo kako prekida utakmicu, trči prema rubu terena i staje pred ekran. Pred stakleni oltar novog doba. Tisuće ljudi na stadionu, milijuni pred televizorima i taj tip prisiljen da bulji u ekran. Čovjek koji je cijeli život učio čitati igru odjednom više ne smije vjerovati onome što je upravo vidio s deset metara udaljenosti. Mora pitati monitor.
Taj hod prema ekranu možda je najtužnija scena modernog sporta. To nije samo odlazak na pregled snimke. To je simbolična predaja čovjeka tehnologiji. Trenutak u kojem ljudska procjena više nije dovoljna, u kojem autoritet više ne proizlazi iz iskustva nego iz algoritma, kamera i beskonačnih usporenih snimki.
Možda će odluka biti točnija, ali nogomet tu točnost nikad nije trebao. Zbog ljudskog faktora bio je ljepši. Imao je glavu i rep. I Diegovu ruku, pa šta.
Jer ljepota nije živjela u savršenstvu. Živjela je u nesavršenosti. U tome da svi vide isto, a svatko tvrdi nešto drugo. U pogrešci koja je boljela, ali je bila ljudska. U psovki upućenoj sucu koji je bio čovjek od krvi i mesa, a ne produžena ruka kontrolne sobe pune monitora.
Nekad prije. Prije televizijskih prava vrijednih milijarde, prije milijunskih ugovora između klubova i svetih krava, igrača koji na svjetskim prvenstvima ostavljaju srce na terenu za svoju domovinu, a poreze plaćaju negdje drugdje. Prije nego što je svaki detalj postao proizvod, a svaka dvojbena situacija sadržaj za još jednu reklamu i još jedan televizijski kadar.
Nije sada važno je li Hrvatska izgubila od Portugala zbog VAR-a, para, Gospe Fatimske ili jer je stara. Reprezentacija će preživjeti, ali plemenita igra neće.
Nogomet je svoju dušu počeo gubiti onoga dana kada je sudac prvi put, umjesto svojim očima, povjerovao ekranu.
