Róisín Murphy nastupit će u kolovozu opet na Tvrđavi sv. Mihovila i to će joj biti treći koncert u Šibeniku gdje je na pozornici dočekala 2023. godinu, a pet godina ranije s bendom imala i koncert na tvrđavi uz after party njezine velike štovateljice Perel.
Trebala je u srcu jadranske obale nastupiti i lani, ali koncert je otkazan i dogodit će se ovoga ljeta, 7. kolovoza.
Za njezine fanove i one koje zanima otkud tolika fascinacija irskom zvijezdom, ne samo šibenskih promotora nego i brojnih koji su naklonjeni njezinom liku i djelu diljem svijeta, pripremili smo opširnu priču o toj ženi Róisín Murphy.
Kada je imala 14 godina otišla je na koncert benda Sonic Youth i to joj je u muzičkom smislu promijenilo život, izjavila je u jednom intervjuu pričajući o omiljenoj ploči ‘Sister’ koju je američki bend objavio početkom ljeta 1987. godine.
‘Nekidan sam je slušala i kao da sam opet bila dijete. To je jedan od njihovih najboljih albuma. Vidjeti Sonic Youth uživo za mene je bila prekretnica i nakon tog koncerta postala sam totalno opsjednuta glazbom. Kao i svi moji prijatelji! Sve što smo htjeli tada bilo je razmišljati i i pričati o glazbi’.
Među omiljenim albumima joj je i ‘Veedon Fleece’ Van Morrisona na kojem je i pjesma ‘Streets of Arklow’, irskog grada u kojem je odrastala.
‘Ta je ploča jedno prekrasno orkestrirano remek-djelo. Vrlo je duševna i jedinstvena ploča. Mislim da mi je to vjerojatno najdraži album Vana. Volim slušati njegove stvari uživo, jer imam osjećaj da voli pjevati, iskreno.
Murphy je s 12 godina preselila s obitelji iz Irske u Manchester. Nakon razvoda roditelja, odlučila je ostati sama u Engleskoj, što je oblikovalo njezinu neovisnost i umjetničku samosvijest. U dobi od 19 godina preselila se u Sheffield, gdje je upoznala producenta Marka Brydona. Njihov prvi razgovor, u kojem je Murphy pitala: ‘Do you like my tight sweater?’, postao je nazivom njihovog debitantskog albuma kao dua Moloko.
Grupa je stekla međunarodnu slavu hitovima poput Sing It Back i The Time Is Now, kombinirajući trip-hop, dance i pop elemente. Njihova suradnja završila je 2003. godine nakon četiri studijska albuma.   
Solo karijera
Nakon raspada Moloka, Murphy je započela solo karijeru suradnjom s eksperimentalnim producentom Matthewom Herbertom na albumu Ruby Blue (2005), koji je bio hvaljen zbog svoje inovativnosti. Slijedio je Overpowered (2007), koji je dodatno učvrstio njezinu poziciju kao solo umjetnice.
Nakon osmogodišnje pauze, vratila se s albumom Hairless Toys (2015), nominiranim za Mercury Prize, te Take Her Up to Monto (2016). Albumi Róisín Machine (2020) i Hit Parade (2023), produciran s DJ Kozeom, pokazali su njezinu sposobnost da spaja različite žanrove, od housea do funka, zadržavajući svoj prepoznatljiv stil.    
Umjetnička vizija i utjecaj
Murphy je poznata po svojoj teatralnosti, avangardnom modnom izrazu i neustrašivom pristupu umjetnosti. Njezini nastupi su vizualno impresivni, a stil često uspoređivan s ikonama poput Grace Jones i Davida Bowieja. U intervjuima ističe važnost autentičnosti i osobnog izraza, te se protivi površnom hedonizmu suvremene kulture, naglašavajući vrijednost iskrenih ljudskih veza i umjetničke dubine.
Osobni život
Murphy ima dvoje djece i živi u Londonu. U intervjuima otvoreno govori o svom odrastanju, odnosu s roditeljima i izazovima koje je prolazila, što dodatno obogaćuje njezin umjetnički rad osobnim iskustvima.
Róisín Murphy nije samo glazbenica; ona je multimedijalna umjetnica koja kontinuirano pomiče granice pop glazbe i performansa, ostavljajući snažan pečat na globalnoj umjetničkoj sceni.
‘Voljela sam odrasle više nego djecu. Bila sam okružena manjkavim, ali čudesnim ljudima’, izjavila je lani za The Guardian.
– Kao mala sam tati znala govoriti da bih se htjela udati za njega. Bio mi je heroj – priznaje Róisín. – Prvo sjećanje mi je koliko sam bila shrvana jer je morao na posao. Nisam razumjela zašto ne može ostati sa mnom doma. Nije bio savršen, neke je stvari zabrljao, ali za mene je ostao ikona. Pokazao mi je kako uživati u životu. Bio je čovjek koji se sprijatelji sa svima.
Tata joj je preminuo prije nekoliko godina i – priznaje – iznenadio ju je. – Jednom je spasio redovnika koji je padao niz pokretne stepenice na Heathrowu i svi su ga nakon toga blagoslovili. Mislila sam da takav čovjek ne može umrijeti.
Murphy kaže da je oduvijek više voljela odrasle nego djecu. – Odrasla sam među ljudima punim mana. Pogrešaka. Ali uvijek sam u njima vidjela nešto čudesno. Bila sam strpljiva s odraslima onako kako nisam bila s djecom, vjerojatno zato što sam se odmalena zanimala za ‘odrasle stvari’.
Svoje djetinjstvo opisuje kao kultivirano i uzbudljivo.
– Bila sam okružena poezijom, knjigama i živom glazbom. Jednog dana tata je kući donio kokpit bombardera iz Drugog svjetskog rata. Ostao je u dnevnoj sobi jako dugo. To je bio moj život.
Priznaje da ima temperament, ali da se s godinama naučila kontrolirati.
– Irkinja sam. Ali to mi danas izlazi puno rjeđe. To je valjda znak zrelosti. Bila sam na terapiji, nije mi baš pomogla. Osjećala sam da je to gubljenje vremena. Znam dobro ‘prodati’ svoju stranu priče. Zadnji terapeut kojeg sam imala stalno se slagao sa mnom. Previše. Uvijek nastupam. To je dio mene.
Kritična je prema današnjoj kulturi.
– Mislim da je previše hedonistička. Danas ljudi stvarno partijaju. Nije to kao devedesetih, kad si izlazio tu i tamo. Tadašnja klupska scena bila je čudesna, ali nikad me nije zanimao čisti hedonizam. Više sam tragala za avanturom.
Kaže da žali za vremenom koje je prošlo.
– Nije bilo mobitela, bilo je pravo oslobađanje, stvarna povezanost s drugim ljudima.
Najveći strah joj je – gubitak pamćenja.
– Bojim se da ću izgubiti sjećanja na kulturu u kojoj sam odrasla. Povijest. Stalno pokušavam sve zapamtiti, uhvatiti te uspomene. Taj strah da ih više neću moći prizvati, to je u meni.
Posljednji put je plakala za Božić.
– Bila sam bolesna, kašljala sam usred noći i nije prestajalo. Nije bila neka teža bolest, samo infekcija prsa. Inače sam malo hipohondar. Možda iz grižnje savjesti. Pomislim – ne možeš se baš ovako zabavljati, a da ne platiš neku cijenu.
Govoreći o uzorima, ističe Grace Jones.
– Obožavam je, ali me bilo strah upoznati je. Prije par godina s prijateljem sam bila na njezinom koncertu u Firenci. Bila je fenomenalna. Poslije smo završili u hotelu gdje je odsjedala jer smo poznavali promotora. Ušla je, pogledala nas, okrenula se svom timu i rekla: ‘Maknite ove ljude odavde.’
No, starenje joj ne smeta.
– Ne bih to nazvala mudrošću, jer kad misliš da si mudar, život ti brzo pokaže da nisi. Ali ponosna sam na sve što sam napravila kao umjetnica.
