Političke svađe i animoziteti zbog struje s Krke: Šibenik će postati Manchester, a Zadar propasti u siromaštvu

Novine Il Pensiero Slavo (Slavenska misao) objavile su u rujnu 1894. godine veliki polemički tekst posvećen elektrifikaciji Zadra, Šibenika i Splita pod naslovom ‘Una Manchester Croata’ u kojem se predviđa da će Šibenik, tada gradić s oko 8.000 stanovnika, zahvaljujući jeftinoj električnoj energiji postati ‘la Manchester croata’, hrvatski Manchester.

Članak počinje osobnom pričom autora koji u prvom licu piše da je 1891. putovao parobrodom iz Šibenika prema Skradinu kako bi ponovno vidio slapove Krke. Na brodu upoznaje Nijemca, generalnog direktora državnih željeznica u Linzu, čovjeka koji je proputovao svijet i godinu ranije vidio Niagaru, a sada je došao vidjeti Krku.

Kad stignu do slapova, Nijemac je zapanjen. Procjenjuje da Krka može dati najmanje 100.000 konjskih snaga i govori autoru da Dalmatinci taj golemi energetski potencijal koriste samo za pokretanje nekoliko primitivnih mlinova.

‘Da ste Amerikanci, razumjeli biste kakvo bogatstvo imate’, prenosi autor i piše da mu se ta rečenica urezala u sjećanje i da je vrti u glavi već tri godine.

Vijest o eksploataciji slapova Niagare, piše dalje, obišla je cijeli svijet i o tome se govori i u Dalmaciji, ali problem je što Dalmatinci vjeruju da samo Amerikanci mogu izvesti velike tehnološke pothvate. Što nije istina jer imamo ljude koji ruše taj kompleks manje vrijednosti, dodaje misleći na Vjekoslava Meichsnera, šibenskog inženjera i gradskog vijećnika koji je bio tehnički mozak operacije Jaruga, gradnje hidroelektrane na slapovima Krke iz koje će jedanaest i pol mjeseci nakon objave članka ‘poteći’ električna energija i upaliti gradska svjetla u Šibeniku.

Novine pisane talijanskim jezikom, koje su se tiskale u Trstu, Meichsnera opisuju kao Dalmatinca obdarenog čvrstim karakterom, smjelog i poduzetnog poput Amerikanaca, koji je riješio problem iskorištavanja Krke i prijenosa njezine energije do udaljenog potrošača. Navodi se da je inženjer ponudio struju i Zadru, da im je rekao da će dobiti električnu rasvjetu po iznimno povoljnim uvjetima.

‘Dovest ću vam energiju s Krke na način da ja snosim troškove hidrauličkih građevina, dinama, turbina i ostaloga. Grad treba platiti samo instalaciju u Zadru i nastaviti mi plaćati otprilike onoliko koliko već trošite na petrolejsku javnu rasvjetu. Privatnici bi struju mogli koristiti 24 sata dnevno, a mogao bi Zadru dovesti i energiju za industriju’, ponudio je inženjer, ali Zadrani su ga odbili.

Tu članak postaje gotovo bijesan.

Padaju optužbe da zadarski načelnik Nicolò Trigari nije niti pokušao istražiti koliko je poslovni prijedlog ozbiljan, nego ga je jednostavno i neosnovano proglasio neizvedivim. Piše da se po kuloarima priča (Qualcuno volle insinuare) da je struju s Krke odbio zbog politike i lokalnog šovinizma jer autonomaška metropola Dalmacije ne može niti razmatrati, a kamoli koristiti resurse koje mu nudi drugorazredni Šibenik.

Ili je stvar puno jednostavnija, otkriva članak. Prvi čovjek Zadra Trigari ugovorio je s tvrtkom Kremenetzky izgradnju elektrane na parni pogon i pred gradsko vijeće postavio politički eksplozivan ultimatum. Ucijenio ih je.

‘Ako ne prihvatite ugovor, dat ću ostavku, a tada ćemo pasti u ruke Hrvatima’, prijetio je autonomaš i od svojih vijećnika dobio zeleno svjetlo za parnu elektranu.

Il Pensiero Slavo piše da će Zadar to skupo koštati. Potrošit će golem novac na elektranu koja energiju proizvodi parnim strojevima i ugljenom, dok Šibenik koristi praktički besplatnu energiju vode. Kao dokaz da hidroelektrična energija nije fantazija nego vrlo realna stvar, navode primjere nekih pogona i njihove financijske rezultate.

Poanta im je prilično moderna, skroz napredna za kasno ljeto 1894. godine. ‘Nije stvar u rasvjeti.’ Javna rasvjeta u šibeniku samo je povod, ‘pretesto’, a cilj je industrijska energija, jeftina struja koja će pokrenuti strojeve, radionice i tvornice i tako zauvijek promijeniti gospodarstvo grada. U Šibeniku će se zahvaljujući jeftinoj energiji pojaviti mnoštvo industrijskih pogona i taj će gradić od 8.000 stanovnika postati hrvatski Manchester!

‘E Sebenico, una cittaduzza di 8000 ab. sarà la Manchester croata!’

Potom uspoređuju Zadar i Šibenik gotovo navijački. Šibenik će imati bolju električnu rasvjetu za manje novca, a njegovi privatnici plaćat će puno manje račune za struju nego zadarski. Novac koji će Zadar trošiti na ugljen završavat će u stranim rukama i odlaziti izvan Dalmacije, dok će šibenski ostajati lokalnom gospodarstvu. Novine su objavile i detaljan proračun strujnog ‘biznisa’ s tabelama i stavkama po prihodima i rashodima. Izračunali su da bi Zadar u prvoj godini korištenja struje s Krke imao 58.300 forinti prihoda uz trošak od 29.000 što znači da bi im ostalo u gradskoj kasi 29.300 forinti viška.

Ali zato što su poslovni prijedlog odbili,  Zadar će na kraju biti siromašni glavni grad pokrajine, dok će Šibenik zahvaljujući Meichsnerovu pothvatu postati bogat provincijski grad. Električno svjetlo u Zadru, piše, osvijetlit će propadanje gradskog imetka, dok će u Šibeniku osvijetliti opći gospodarski preporod i njegov hod prema sjajnoj budućnosti.

Članak se tada pretvara u reportažu s mjesta događaja. Autor prepričava kako je morao vlastitim očima vidjeti što se to događa na Krki. Opisuje goleme stupove na trasi budućeg dalekovoda prema Šibeniku, oko tri puta deblje od telegrafskih. Pet metara su visoki, postavljeni svakih tridesetak metara i trebat će ih oko 400. Na šibenskoj obali već su spremni veliki sanduci s opremom koju je Meichsneru poslao Ganz iz Budimpešte, piše autor članka (potpisan kao Joso Modrić) i objašnjava čitateljima da je Ganz svjetski poznata kompanija specijalizirana za električne instalacije.

Prima prova dell’illuminazione della città a luce elettrica

Godinu dana kasnije, (članak je objavljen 7. rujna 1894., a struja upalila gradsku rasvjetu 28. kolovoza 1895.) profesor Vincenzo Miagostovich piše u šibenskom godišnjaku ‘Il Nuovo Cronista di Sebenico’ da je prva proba gradske rasvjete na struju bila uspješna i ‘da su obje glazbe prolazile ulicama svirajući, dok su ulice bile pune ljudi koji slave’. O ‘dvije glazbe’ on piše i nešto ranije, u svibnju te godine kada prenosi političku polemiku iz novina Il Dalmata o službenom jeziku u javnim gradskim obavijestima narodnjačkog Šibenika.

Vlasti Šibenika su, naime, prije uvođenja struje objavile proglas o električnoj rasvjeti sa savjetima i upozorenjima za građane, ali samo na hrvatskom jeziku pa su lokalni Talijani protestirali. Elektrifikacija je očito i prije paljenja javne rasvjete bila javna tema, dio svakodnevne gradske administracije i povod za političke svađe, u gradu i među gradovima. Šibenik je bio narodnjački grad težaka, hrvatski grad bez rimskih temelja, a Zadar talijanska dika s ove strane Jadrana pa je struja samo pojačavala stare animozitete.

Kako je zadarska politika gledala na šibensku struju, koju je 1892. godine inženjer Meichsner ponudio tom gradu, opisuje u svojoj knjizi ‘Šibensko munjivo’ iz 1998. godine Josip Moser, prema sačuvanim zapisima sa sjednica zadarskog gradskog vijeća.

‘Nemoguće je prenijeti toliku električnu snagu na udaljenost od oko 80 kilometara’, kaže jedan vijećnik, a drugi tu tvrdnju ublažava riječima da bi to možda i bilo moguće, ali samo u teoriji. Amerikanci si takve pothvate mogu priuštiti jer su praktična i bogata nacija, ali u Europi nema odgovarajućeg praktičnog primjera. Takva tehnička dostignuća mogu se pokazivati na izložbama, ali nitko ni ne sanja da bi ih stvarno proveo u praksi. Prijenos električne energije za industriju možda i jest praktičan na osam ili 10 kilometara, ali ne i na 80. Uostalom, kažu skeptični vijećnici, ovlašteni elektrotehničari izmjeničnu struju smatraju opasnom za javnu sigurnost, pa čak i smrtonosnom. Oni su projekt smatrali preskupim i ekonomski rizičnim.

Danas, 131 godinu kasnije, Šibenik se brendira kao jedan od svjetskih pionira elektrifikacije i svake godine turističkim manifestacijama krajem kolovoza obilježava svoj električni dan.

Gradonačelnik Ante Šupuk, njegov sin Marko i inženjer Vjekoslav Meichsner uvođenjem struje sigurno nisu te 1895. godine izmislili novu tehnologiju niti otkrili toplu vodu, ali su očito među prvima prepoznali tehnologiju koja se tek rađala i imali petlje riskirati s njom pa je Šibenik uveo javnu rasvjetu na izmjeničnu struju prvi u Europi i drugi na svijetu, odmah nakon Niagare.

A svega toga ne bi bilo da nije bilo Krke koju je njihova generacija eksploatirala pametno i čisto kako bi od te rijeke i nama nešto ostalo. , Mi se, sada to i Uskok zna, prema svom okolišu odnosimo kao da je u Tunguziji.

Ta rečenica sigurno neće ući u anale svršetaka novinarskih članaka, ali baš je treba ovom prigodom reći. Jer light is life, a lajf je voda.