Povjerenje građana u vijesti na najgoroj je razini u zadnjih deset godina jer dvije trećine ljudi u njih ne vjeruje, a po prvi put ikada društvene mreže i video platforme prestigle su klasične news stranice i aplikacije pa su sada ljudima glavni izvor informacija.
Loše su to vijesti za nas i svijet oko nas, a najgore je što ih nismo pronašli na pijaci nego dolaze od Reuters instituta koji prilično kvalitetno prati te stvari i objavljuje ih u svojim periodičnim publikacijama poput ovogodišnjeg Digital News Reporta iz kojeg i vadimo mračnu statistiku.
To da su društvene mreže sada glavni izvor informiranja još je izraženije kod mladih, a Hrvatska je među zemljama u kojoj građani općenito najviše izbjegavaju vijesti, uz Bugarsku, Tursku i Grčku. Vijesti ‘hejta’ čak 60 posto naše populacije; tko zna zašto, eh.
Ljudi sve češće vijesti traže i kod AI chatbotova, što sada raste sa sedam na 10 posto godišnje, ali povjerenje u njih ostaje nisko, samo oko 20 posto, slično kao i povjerenje u vijesti na društvenim mrežama (22 posto).
Na razini obrazovne politike, UNESCO je ove godine objavio da među 171 države koje se na neki način u svojim politikama bave medijskom i informatičkom pismenosti, samo njih 17 ima zasebnu takvu politiku. Samo 43 posto zemalja integriralo je to u formalno obrazovanje, a 29 posto uči isključivo tehničke digitalne vještine, zanemarujući kritičko mišljenje. Europa i Sjeverna Amerika prednjače s 91 posto integracije u kurikulume, dok Afrika i dio Azije značajno zaostaju.
Za Europu je najrelevantniji Media Literacy Index 2026 bugarskog Open Society Institute Sofia, koji rangira 41 europsku zemlju prema slobodi medija, obrazovanju, povjerenju i e-participaciji. Na vrhu su Danska, Finska, Irska i Nizozemska, dok su na dnu Kosovo, Sjeverna Makedonija i Albanija. Izvještaj bilježi jasnu podjelu istok-zapad i posebno upozorava da su jugoistočnoeuropska društva istovremeno najranjivija i najizloženija ruskom informacijskom ratovanju zbog blizine rata u Ukrajini.
Hrvatska je na 24. mjestu sa 47 bodova, u takozvanom ‘tranzicijskom’ trećem klasteru, iza Slovenije, ali ispred Srbije i Bosne i Hercegovine.
Važnosti lateralnog čitanja i stalne potrebe provjere izvora informacije više nije dovoljna u svijetu brzih i velikih promjena pa se u razumijevanju modernih medija fokus pomiče na lažne sadržaje i ističe se važnost jačanja cijelog informacijskog ekosustava. Izgleda da su algoritmi i emocionalne reakcije ovoga trenutka veći pokretač širenja dezinformacija od namjere, smatraju stručnjaci poput Claire Wardle s Cornella.
Sander van der Linden s Cambridgea ostaje vodeće ime za takozvani prebunking, odnosno teoriju ‘cijepljenja’ protiv dezinformacija. Njegovo terensko istraživanje na Instagramu pokazalo je da kratki video od 19 sekundi koji upozorava na emocionalnu manipulaciju povećava prepoznavanje manipulativnih tehnika za 21 posto, uz učinak koji traje i pet mjeseci kasnije.
Kad je riječ o kritičkom razmišljanju, ove jeseni pojavio se još jedan problem, mogućnost da nam svakodnevno oslanjanje na AI polako otupljuje upravo onu sposobnost koja nam je potrebna da bismo se kritički mogli odnositi prema umjetnoj inteligenciji. IBM je u rujnu ispitao 8.800 zaposlenika i 1.500 ljudi koji u velikim kompanijama vode ljudske resurse, a 60 posto zaposlenika reklo je da strahuje kako im AI slabi vlastite vještine. Među onima koji se toga boje čak tri četvrtine smatra da je taj proces već počeo. Još je zanimljiviji raskorak između zaposlenika i ljudi koji odlučuju koje će im vještine trebati u budućnosti. Čak 71 posto šefova ljudskih resursa smatra da će jedna od ključnih sposobnosti biti znati nadzirati AI, provjeriti što je napravio i odbaciti njegov odgovor kada je pogrešan, dok važnost takve ljudske prosudbe prepoznaje samo 29 posto zaposlenika. Problem je tim bizarniji što 43 posto zaposlenika kaže da na kraju upravo njih krive kada AI pogriješi.
Iako još uvijek živimo na prostoru Europe gdje je sustav medijske pismenosti najrazvijeniji i gdje se još koliko toliko vjeruje medijima, to se ipak ne odnosi na Hrvatsku koja zaostaje i u obrazovnim politikama i u otpornosti na dezinformacije.
Ono što nas čeka nije samo razotkrivanje lažnih vijesti nakon što se već prošire, nego sve više preventivni, takozvani prebunking pristup kojim se ljude unaprijed upoznaje s načinima manipulacije, uz stalno prilagođavanje svijetu generativnog AI-ja. Pritom ni prijetnje nisu svugdje iste. Video deepfakeovi posebno su problematični u političkim temama, AI generirani tekstovi u zdravstvu, dok kloniranje glasa postaje ozbiljan alat financijskih prijevara, pa ni rješenja ne mogu biti univerzalna. Sve se to događa u trenutku kada povjerenje u medije, uključujući i sam AI kao izvor informacija, pada, dok se publika istodobno sve više okreće društvenim mrežama i kreatorima sadržaja, zbog čega medijska pismenost postaje važnija, ali i znatno složenija nego prije samo nekoliko godina.
Iz svega proizlazi da medijska pismenost ove jeseni nije vještina prepoznavanja laži, nego vještina upravljanja vlastitom sumnjom, dozirano jer kritičko mišljenje nije i ne smije postati paranoja. Čovjek koji ničemu ne vjeruje nije medijski pismeniji od čovjeka koji vjeruje svemu.
