Dokumenti ne daju konačne odgovore o motivima. Ne dokazuju automatski namjeru ni strategiju. No pokazuju obrazac: dugogodišnju komunikaciju, razmjenu akademskih materijala, uključenost u razgovore o grantovima i razvoj institucionalne platforme koja glazbu tretira kao neuroznanstveni i medicinski alat.
Kad je američko Ministarstvo pravosuđa krajem siječnja objavilo više od tri milijuna stranica dokumenata iz istraga vezanih uz Jeffreyja Epsteina, postalo je jasno da se ne radi o još jednom parcijalnom ‘curenju’ e-mailova, nego o jednoj od najvećih javnih objava pravosudne dokumentacije u modernoj američkoj povijesti. Uz milijune stranica spisa, javnosti su dostupne i tisuće priloga, komunikacija i internih dokumenata koji do sada nisu bili sustavno pregledani izvan sudskih okvira.
Mediji su se u prvim danima fokusirali na poznata imena iz politike, financija i zabavne industrije. No kako se arhiva počela detaljnije pretraživati, pojavili su se i drugi slojevi – uključujući veze sa znanstvenim institucijama i istraživačkim projektima. Ugledni znanstveni magazin Nature izvijestio je da nova objava pokazuje širu mrežu kontakata sa znanstvenicima nego što se ranije znalo, naglašavajući pritom da sama komunikacija ne znači automatski i nezakonito postupanje. No činjenica da su u dokumentima vidljivi tragovi suradnje i financijskih odnosa s akademskim institucijama otvorila je novo pitanje: kakva je bila stvarna priroda tih odnosa?
U tom kontekstu, riječ ‘music’ u arhivi ne vodi prema koncertima ni luksuznim zabavama, nego prema laboratorijima. Iz dokumenata proizlazi da je Epstein bio u višegodišnjoj komunikaciji s jednim znanstvenikom s UCLA-e, osnivačem i direktorom The Institute for Music & Brain Science. Primao je materijale s kolegija ‘Music Mind & Brain’, uključujući domaće zadaće i literaturu iz područja kognitivne neuroznanosti . U porukama se spominju teme poput inteligencije, talenta i kreativnosti, uz prijedloge individualnih rasprava.
To nije tipična komunikacija između donatora i institucije. Radi se o sadržaju koji ulazi u srž pitanja kako mozak obrađuje glazbu: kako kodira tonalnu harmoniju, kako generira očekivanje i emocionalnu reakciju, može li se glazba koristiti kao model za razumijevanje neuralnih mreža.
Financijska dimenzija tog odnosa također je vidljiva. U porukama se spominje rad na projektu Instituta zahvaljujući ‘velikodušnom grantu’. Institut se opisuje kao neprofitna istraživačka i klinička zaklada , a raniji projektni dokumenti navode višemilijunski financijski okvir koji uključuje endowment i početna sredstva za razvoj istraživačkih i kliničkih programa .
Ti planovi nisu bili simbolični. Uključivali su klinička ispitivanja, razvoj terapijskih protokola i izgradnju baze podataka koja bi povezivala bihevioralne, neuralne i genetske podatke. Glazba se u tom kontekstu tretira kao eksperimentalni alat – potencijalno primjenjiv u istraživanjima boli, Parkinsonove bolesti i rehabilitacije.
Znanstveni okvir tog rada vidljiv je i u programima međunarodnih radionica posvećenih ‘Music in Neuroscience’, gdje su teme uključivale auditivnu neurofiziologiju, tonalnu harmoniju, emociju i neuralno kodiranje. Glazba se ondje promatra kao model za razumijevanje organizacije mozga, a ne kao estetski ukras.
U tom širem kontekstu, aktualna objava dokumenata postaje važna iz još jednog razloga. Nikada prije javnost nije imala pristup ovako velikoj količini pravosudne arhive vezane uz jednog pojedinca i njegovu mrežu kontakata. Ta količina podataka omogućuje da se izvan sudnice analiziraju ne samo kazneni aspekti slučaja, nego i struktura odnosa između privatnog kapitala i institucija znanosti.
Dokumenti ne daju konačne odgovore o motivima. Ne dokazuju automatski namjeru ni strategiju. No pokazuju obrazac: dugogodišnju komunikaciju, razmjenu akademskih materijala, uključenost u razgovore o grantovima i razvoj institucionalne platforme koja glazbu tretira kao neuroznanstveni i medicinski alat.
U toj perspektivi, riječ ‘music’ u Epsteinovoj arhivi ne znači scenu, glamur ili zabavu. Znači mozak.
U e-mailu od 28. rujna 2018. Jeffrey Epstein izravno piše da bi ‘želio financirati reverse engineering glazbe’ te postavlja niz pitanja: daje li proces njezine produkcije uvid u kreativni mehanizam, jesu li ritmovi odraz temeljnog ‘operativnog sustava’ mozga, jesu li genetski uvjetovani i odražavaju li kompleksne harmonije unutarnju kompleksnost.
U odgovoru se rasprava širi na teorije prema kojima je glazba prozor u funkcioniranje auditivnog sustava, model za razumijevanje mozga kao stroja za prepoznavanje obrazaca te primjer kako neuralni sustav organizira kaos u red. Spominju se genetika melodije i kongenitalna amuzija, kao i ideja da glazba slijedi univerzalnu ‘tension–relaxation’ shemu koja odražava način na koji doživljavamo vlastite živote.
U istom nizu poruka navodi se i zahvalnost za višegodišnju potporu, što upućuje na dugotrajan odnos između privatnog kapitala i istraživačkog projekta.
