Nastao početkom osamdesetih, italo disco nije bio rezultat velike kulturne revolucije ni manifesta. Bio je rezultat sintesajzera, drum mašina, producenata koji su znali što rade, i pjevača koji su ponekad znali engleski samo toliko da otpjevaju refren.
Postoji zvuk koji ne stari na način na koji stare druge stvari. Ne postaje vintage ni retro ni nostalgičan — jednostavno ostaje, negdje između sjećanja i sna, i kad ga čuješ nakon dvadeset ili trideset godina, nešto u tebi se odmah prepozna. To je italo disco.
Nastao početkom osamdesetih u talijanskim studijima, italo disco nije bio rezultat velike kulturne revolucije ni manifesta. Bio je rezultat sintesajzera, drum mašina, producenata koji su znali što rade, i pjevača koji su ponekad znali engleski samo toliko da otpjevaju refren. Ta nesavršenost bila je dio čarolije — engleski s talijanskim naglaskom, tekstovi koji su govorili o ljubavi, noći, slobodi i plesu na način koji nije bio ni naivan ni dubok, nego negdje između, u onom posebnom prostoru gdje se glazba ne pita previše.
Europa je to objeručke prihvatila. Jugoslavija posebno. Diskoklubovi od Ljubljane do Splita, ljetne terase, tranzistori na plažama — sve je to pjevalo talijanskim glasovima koji su pričali o stvarima koje su se svima činile mogućim: o bijegu, o ljubavi, o nekoj noći koja još nije završila.
Italo disco nije trajao dugo u svom zlatnom obliku — sredinom osamdesetih house i novi trendovi gurnuli su ga u stranu. Ali nije nestao. Ovih dana doživljava revival kroz remixeve i nove produkcije. Živi i u kompilacijama koje kolekcionari traže godinama, u setovima DJ-eva koji znaju što rade, u onim trenucima kad neka stara pjesma krene i prostorija se odjednom promijeni.
Šigureca donosi izbor najpoznatijih klasika ovog žanra.
Ryan Paris – Dolce Vita
Ultimativna himna žanra. Pjesma koja je glamur talijanske kinematografije pedesetih prevela na jezik sintetizatora osamdesetih. To je zvuk šetnje obalom dok sunce zalazi, a neon se polako pali.
Gazebo – I Like Chopin
Dokaz da disco može biti profinjen. Spoj klasične klavirske osjećajnosti i ritam mašine stvorio je jedan od najljepših, gotovo baroknih trenutaka u povijesti plesne glazbe.
Raf – Self Control
Mračna strana talijanskog disca. Ova pjesma pulsira energijom noćnog grada i onim specifičnim osjećajem gubitka kontrole pod svjetlima reflektora.
Savage – Don’t Cry Tonight
Kralj Italo melankolije. Savage (Roberto Zanetti) usavršio je formatu u kojoj se tuga i plesni ritam ne isključuju, već nadopunjuju u savršenoj emocionalnoj sinergiji.
P. Lion – Happy Children
Himna optimizma s moćnom bas linijom. Pjesma koja podsjeća na vrijeme kada je disco imao hrabrosti biti neiskvareno sretan i slati poruke o boljem svijetu.
Ken Laszlo – Hey Hey Guy
Vrhunac vokalne akrobacije i visoke produkcije. Energija ove pjesme je zarazna, a njezina struktura utrla je put onome što će kasnije postati eurodance.
Baltimora – Tarzan Boy
Jedan od rijetkih Italo hitova koji je pokorio cijeli svijet. Njegova zaigranost i jungle estetika savršeno pokazuju koliko je žanr bio spreman na eksperiment i zabavu.
Silver Pozzoli – Around My Dream
Ova pjesma je apsolutni trijumf melodičnog Italo disca, prepoznatljiva po svom zaraznom sintetičkom rifu i optimističnoj energiji koja definira zvuk sredine osamdesetih.
My Mine – Hypnotic Tango
Kultni klasik koji je redefinirao granice žanra spajajući robotsku preciznost s neopisivom mediteranskom mistikom. Pjesma koja je dokazala da disco može biti istovremeno hipnotičan, intelektualan i neodoljivo plesan.
Righeira – Vamos a la Playa
Righeira su upakirali post-apokaliptičnu temu u ultra-zarazni pop aranžman, stvarajući jedan od najprepoznatljivijih identiteta Italo ere – pjesmu koja je postala globalni fenomen zahvaljujući svom jedinstvenom spoju ekscentričnosti i pionirske elektroničke produkcije.
