Prije točno dvadeset i pet godina objavljena je pjesma ‘One More Time’, singl koji je u samo nekoliko minuta sažeo energiju jednog razdoblja, optimizam ulaska u novo tisućljeće i duh globalne klupske kulture koja se tada tek formirala. Te 2000. godine Daft Punk nisu objavili samo hit. Objavili su svojevrsni manifest.
‘One More Time’ bila je najava albuma ‘Discovery’, ploče koja je promijenila način na koji mnogi doživljavaju elektroničku muziku. Nakon mračnijeg i tvrđeg prvijenca ‘Homework’, dvojac je 2. studenog 2000. izašao s pjesmom koja je zvučala kao čista radost, kao nešto što dolazi iz svijeta koji vjeruje da će budućnost biti dobra, svijetla i plesna. U trenutku kada su globalne razlike između klupske i pop kulture bile duboke, Daft Punk su ih jednostavno preskočili.
Vokal Romanthonyja u pjesmi je bio ključan. Njegov glas, polu-filtriran, polu-raspjevan, pun topline, prenio je emociju koja je u to vrijeme bila rijetka u elektroničkoj produkciji: osjećaj zajedništva. Osjećaj da će sve, barem na trenutak, biti dovoljno dobro da izgovorimo onu jednostavnu, zaraznu frazu: one more time.
Četvrt stoljeća kasnije pjesma se sluša s drugačijim naočalama. Ona pripada vremenu prije društvenih mreža, prije algoritama, prije prebrzog svijeta u kojem je teško ostati fokusiran na bilo što duže od dvadeset sekundi. ‘One More Time’ pripada razdoblju kada su ljudi kupovali CD-e, čekali da vide spot na televiziji i slušali glazbu od početka do kraja. U tom smislu postala je simbol izgubljene nevinosti pop kulture, ali i dokaz da se muzika može nositi s vremenom bez da izgubi svoj smisao.
U videospotu koji je režirala japanska kuća Toei Animation pjesma je dobila i vizualnu dimenziju koja je kasnije postala neodvojiva od Daft Punka. Animacija, koja je kasnije spojena u film ‘Interstella 5555’, povezala je francuski house s japanskom anime tradicijom na način koji prije toga nije postojao.
Iako mnoge pjesme iz tog razdoblja zvuče kao povijest, ‘One More Time’ ostala je živa. Danas je slušaju i oni koji su je doživjeli u klubu 2001. i oni koji nisu bili ni rođeni. Možda zato što je napravljena bez cinizma i bez ironije, s vjerom da muzika može biti jednostavna, ali velika. Možda zato što nas, unatoč svemu što se u međuvremenu dogodilo, još uvijek podsjeća da postoji trenutak u kojem je dovoljno pritisnuti play i dopustiti da sve bude malo lakše.
