Tragedija na granici Nepala i Tibeta pokazala je kako urušavanje samo dijela ledenjaka može pokrenuti lanac katastrofa. Slične opasnosti rastu od Himalaje i Alpa do Anda, Aljaske i Grenlanda.
1
Tragedija na granici Nepala i Tibeta pokazala je kako urušavanje samo dijela ledenjaka može pokrenuti lanac katastrofa. Slične opasnosti rastu od Himalaje i Alpa do Anda, Aljaske i Grenlanda.
Visoko na Langtang Lirungu, himalajskom vrhu na granici Nepala i Tibeta, najprije je popustila stijena. Sa sobom je povukla golemi dio ledenjaka, a masa leda i kamenja zatim se tisućama metara obrušila prema dolini. Udar je bio toliko snažan da su ga seizmografi u početku registrirali kao potres. Lavina je završila u rijeci Lhende Khola, gdje je vjerojatno nakratko stvorila prirodnu branu. Voda se nakupila, prepreka je popustila, a niz dolinu je krenula bujica vode, blata, stijena i leda.
Unutar pola sata razina rijeke porasla je između sedam i devet metara. Nestajali su mostovi, ceste, kuće, granični prijelazi i hidroelektrane. Katastrofa je pokazala koliko brzo događaj na gotovo nedostupnom planinskom vrhu može postati tragedija za stanovništvo desecima kilometara nizvodno.
Znanstvenici još utvrđuju sve pojedinosti urušavanja i upozoravaju da se pojedinačni događaj ne može automatski pripisati klimatskim promjenama. Međutim, proces koji visoke planine čini nestabilnijima dobro je poznat: zagrijavanje otapa ledenjake i permafrost koji su tisućama godina povezivali ispucane stijene. Planine tako postupno gube svoje ledeno ljepilo.
Kada ledenjak postane lavina
Ledenjaci postoje na svim kontinentima, a oni smješteni na strmim planinskim padinama mogu se urušiti u različitim oblicima. Ako ledeno-stjenovita masa padne u riječnu dolinu, može privremeno pregraditi vodotok i stvoriti jezero. Kada takva prirodna brana pukne, oslobađa se bujica koja nizvodno nosi zemlju, drveće, stijene i građevine. Ako se urušavanje dogodi iznad naseljenog područja, kombinacija ledene lavine i odrona može u nekoliko minuta zatrpati čitavo mjesto. Ako pak golema masa završi u uskom fjordu, može proizvesti megatsunami visok stotine metara.
U istočnom Grenlandu 2023. golema lavina stijena i leda pala je u fjord te proizvela val visok oko 200 metara. Voda se danima njihala unutar zatvorenog fjorda, a seizmički signal događaja registriran je širom planeta.
Dvije godine poslije sličan događaj na Aljasci proizveo je megatsunami visok gotovo 480 metara. Fjord redovito posjećuju turistički brodovi, ali se urušavanje srećom dogodilo u vrijeme kada ondje nije bilo posjetitelja.
Takvi primjeri pokazuju da opasnost nije ograničena na udaljene himalajske doline. Potencijalno nestabilni ledenjaci nalaze se u Norveškoj, Islandu, na Novom Zelandu, Aljasci, Grenlandu, u Čileu i drugim dijelovima Anda, kao i u europskim Alpama i na Kavkazu.
Od Alpa do Anda
U svibnju 2025. dio ledenjaka Birch iznad švicarskog sela Blatten odlomio se i pokrenuo lavinu koja je mjesto zatrpala s oko 20 milijuna tona materijala. Selo je gotovo nestalo, ali stanovnici nisu. Znanstvenici su ledenjak pratili još od devedesetih godina, a sve učestaliji odroni tijekom proljeća upozorili su da se približava veće urušavanje. Stanovnici i životinje evakuirani su devet dana prije katastrofe.
Primjer Blattena pokazao je da urušavanje ledenjaka ne mora nužno završiti velikim brojem žrtava. Kontinuirano praćenje, suradnja lokalnog stanovništva i jasna komunikacija mogu omogućiti pravodobnu evakuaciju. No upozorenja neće uvijek stići devet dana unaprijed.
U Andama, osobito u peruanskoj Cordilleri Blanci, razorne poplave iz ledenjačkih jezera događaju se još od četrdesetih godina prošlog stoljeća. Na nekim su jezerima prokopani odvodni kanali kako bi se snizila razina vode i smanjio pritisak na prirodne brane. Takvi zahvati mogu ublažiti opasnost od poplave, ali ne mogu spriječiti otapanje i urušavanje ledenjaka iznad njih.
Sličan problem postoji i na Himalaji, gdje se iznad strmih, gusto naseljenih riječnih dolina nalaze brojni ledenjaci i nestabilna jezera. Studija iz 2019. izdvojila je 210 himalajskih ledenjačkih jezera koja bi mogla ugroziti ljudska naselja iznenadnim poplavama. Šira inventura u slivovima rijeka Koshi, Gandaki i Karnali evidentirala je 3624 ledenjačka jezera. Njih 47 označeno je potencijalno opasnima – 25 u Tibetu, 21 u Nepalu i jedno u Indiji.
No popisi brzo zastarijevaju. Jezera na površini ledenjaka mogu nastati, povećati se i isprazniti unutar samo nekoliko sezona. Jezero povezano s poplavom na nepalsko-tibetanskoj granici 2025. nije ni bilo prepoznato kao veća opasnost.
Zašto zagrijavanje destabilizira planine?
Visoke planine često se opisuju kao čvrste i nepomične, ali njihova je unutrašnjost ispresijecana pukotinama. U hladnim područjima te su pukotine ispunjene ledom koji povezuje odvojene blokove stijena. Riječ je o visokogorskom permafrostu – tlu i stijeni koji ostaju zaleđeni tijekom cijele godine. Kada se taj led počne otapati, stijene gube oslonac. Voda prodire u pukotine, ponovno se smrzava i širi ih, a sve češći ciklusi smrzavanja i otapanja dodatno slabe padinu.
Istodobno se povlače sami ledenjaci. Dok su veliki i debeli, mogu djelovati kao potpora okolnim stijenama. Njihovim stanjivanjem nestaje i ta prirodna potporna konstrukcija. Gubitak snijega i leda stvara još jedan problem. Svijetla površina odbija velik dio Sunčeve energije, dok tamna stijena oslobođena povlačenjem ledenjaka upija toplinu. Planina se zato dodatno zagrijava, što ubrzava otapanje preostalog leda.
Rezultat nije jedna vrsta katastrofe, nego čitav niz povezanih opasnosti: odron može srušiti ledenjak, ledenjak može pregraditi rijeku, nastalo jezero može probiti branu, a bujica zatim pokrenuti nove odrone nizvodno. Jedan poremećaj postaje kaskada.
Gradnja ondje gdje voda mora proći
Sama prirodna opasnost ne mora postati masovna tragedija. Broj žrtava uvelike ovisi o tome što je izgrađeno ispod ledenjaka i koliko brzo stanovništvo može dobiti upozorenje. Himalajske doline ispunjene su naseljima, cestama, mostovima, carinskim terminalima i hidroelektranama. Mnogi objekti građeni su uz rijeke ili izravno na poplavnim ravnicama jer u strmom planinskom krajoliku često nema mnogo drugog prostora. No upravo su te uske doline prirodni koridori kojima prolaze bujice.
Istraživanja prekograničnog područja Nepala i Kine pokazala su da bi poplave iz ledenjačkih jezera mogle ugroziti oko 103 kilometra autoceste, brojne mostove, dva velika suha pristaništa i više od 3300 zgrada. Posebno su izložene hidroelektrane. One koriste snažne planinske rijeke, ali se njihovi tuneli, brane i pogoni nalaze neposredno na putu mogućih bujica. Katastrofa na Bhote Koshiju izbacila je iz pogona više od desetine nepalskih elektroenergetskih kapaciteta.
Problem nije samo nepalski. Ugrožene su ceste i turistička infrastruktura u Alpama, rudnici i naselja u Andama te brodske rute kroz fjordove Grenlanda, Norveške i Aljaske.
Tehnologija može upozoriti, ali ne svugdje
Nestabilni ledenjaci mogu se pratiti satelitima, kamerama, radarima, seizmičkim instrumentima, meteorološkim postajama i uređajima koji mjere pomicanje stijena. Neki znakovi mogu biti vidljivi danima ili mjesecima unaprijed: ubrzano kretanje ledenjaka, sve češći odroni, širenje pukotina i promjene u otjecanju vode. U drugim slučajevima urušavanje se događa naglo ili znakovi nisu dovoljno jasni da bi se odredio trenutak katastrofe.
Nadzor Himalaje osobito je složen. Regija je golema, teško dostupna i podijeljena državnim granicama. Opasnost može nastati u Tibetu, dok se posljedice ubrzo pojavljuju u Nepalu ili Indiji. Bez razmjene podataka, stanovnici nizvodno mogu izgubiti dragocjene minute.
Tu se pokazuje i velika klimatska nejednakost. Švicarska može izdvojiti novac za stalno praćenje jednoga problematičnog ledenjaka, stručne timove i organiziranu evakuaciju. Siromašnije zemlje Himalaje i Anda istodobno moraju nadzirati tisuće potencijalnih izvora opasnosti na golemom prostoru. Rano upozorenje pritom nije samo pitanje postavljanja senzora. Informacija mora brzo doći do lokalnih vlasti i stanovništva, ljudi moraju znati kamo otići, a putevi evakuacije moraju ostati prohodni.
Budućnost nestabilnih planina
Nitko ne može pouzdano reći koji će se ledenjak sljedeći urušiti. Znanstvenici ipak očekuju da će nestabilnosti u visokim planinama postajati sve češće, čak i ako događaji razmjera himalajske katastrofe ostanu rijetki. Manja urušavanja, poplave iz ledenjačkih jezera i odroni gotovo će se sigurno nastaviti. Njihove posljedice povećavat će se ondje gdje raste broj stanovnika, prometa, turista i infrastrukturnih projekata.
Dugoročno rješenje zahtijeva ograničavanje emisija stakleničkih plinova. Sustavi nadzora mogu upozoriti na urušavanje, a kanali smanjiti razinu pojedinog jezera, ali nijedna lokalna mjera ne može zaustaviti povlačenje ledenjaka ako se atmosfera nastavi zagrijavati.
Katastrofa na Himalaji zato nije samo nepalska ili kineska priča. Ona je pogled u budućnost planinskih područja diljem planeta – budućnost u kojoj led više nije samo žrtva klimatskih promjena nego i pokretač novih prirodnih opasnosti. Planine neće nestati preko noći. Ali led koji ih je držao zajedno već nestaje.
