Nedjelja poslijepodne, zagrebački stan, između dvojice muškaraca šahovska ploča. Sudac Mladen, neženja odmjerena hoda i uredna života, došao je prijatelju, kiparu Feđi, odigrati partiju. Feđina žena Neda je u stanu, ali šah je ne zanima. Iduće nedjelje sve se ponavlja: isti stan, ista ploča, isti gost. I sljedeće nedjelje opet. U tom ponavljanju i u sitnim razlikama koje se iz tjedna u tjedan talože gotovo neprimjetno Zvonimir Berković 1966. pronalazi svoj film.
‘Rondo’ je Berkovićev prvi dugometražni film. Iza sebe je tada već imao scenaristički rad na H-8, jednom od najpoznatijih hrvatskih filmova pedesetih, i glazbenu prošlost. Ta se prošlost ovdje ne čuje samo na zvučnoj podlozi nego određuje cijelu građu filma. U glazbenom rondu glavna tema stalno se vraća, a između njezinih povrataka smjenjuju se kontrastne epizode. Berković nedjeljni šah postavlja kao refren i svakim novim susretom pomiče tek pokoji detalj, dok nakupljena napetost ne prijeđe u krizu.
Mozartov Rondo u a-molu, koji na klaviru svira Jurica Murai, provlači se kroz film kao drugi, tiši glas. Neda je nekad studirala glazbu i prestala svirati klavir. Mladen joj donosi ploče s Mozartom i to je prvi most među njima, onaj koji šahovska ploča nikad nije mogla biti. Autor originalne glazbe je Miljenko Prohaska.
Ljubavni trokut u ‘Rondu’ ne razvija se kroz velike scene ni izjave. Stevo Žigon igra Mladena s hladnoćom suca koja polako puca. Relja Bašić njegovom Feđi daje dobroćudnu samouvjerenost čovjeka kojemu je teško povjerovati da mu se ploča mijenja pred očima. Milena Dravić Nedu gradi na šutnji i suzdržanosti, a za tu je ulogu na festivalu u Puli 1966. dobila Srebrnu arenu za najbolju žensku ulogu. Crno-bijela fotografija Tomislava Pintera drži troje likova u prostoru koji je istodobno dom i šahovsko polje. Rondo se gotovo ne miče iz interijera, a sav se njegov dramatski prostor nalazi između pogleda, poteza i nedovršenih rečenica.
‘Rondo’ je u hrvatski film unio estetiku modernističkog psihološkog romana, intimnu, formalno strogu i smještenu u građansku sredinu, što je bio jasan odmak od ranijih jugoslavenskih filmskih tradicija. Danas se ubraja među klasike hrvatskog modernizma šezdesetih, a u anketi hrvatskih filmskih kritičara iz 1999. svrstan je među najbolje hrvatske filmove svih vremena.
U povodu 60. obljetnice ‘Rondo’ se prikazuje na Zagreb Film Festivalu u novoj, restauriranoj verziji u sklopu programa Mreže festivala Jadranske regije. Štoviše, ovim filmom bit će 9. studenog i otvoren festival, a kadar iz ‘Ronda’ krasi službeni festivalski plakat.
Gotovo šest desetljeća poslije, Rondo je i dalje film koji gledatelju ne daje odgovore nego ga ostavlja da sam broji poteze. Nedjelja će doći ponovno, Mozart će opet svirati, a šahovska ploča je već postavljena.
