Stvorili smo strojeve koji pišu, programiraju, slikaju i razgovaraju, a još uvijek se ne možemo dogovoriti jesu li tek vrlo sofisticirani kalkulatori ili nešto što nam sve više nalikuje, kazao je Karlo Vrančić, hrvatski stručnjak za umjetnu inteligenciju, student podatkovne znanosti na Harvardu i gostujući predavač na MIT-u, koji se tim pitanjem pozabavio na desetoj godišnjoj konferenciji Udruženja hrvatsko-američkih stručnjaka (ACAP), održanoj nekidan u Seattleu.
Njegovo petnaestominutno predavanje Monsters or Mirrors? (Čudovišta ili ogledala?) zanimljiv je spoj popularne znanosti, filozofije i osobnog iskustva čovjeka koji svakodnevno razvija AI agente, a pritom otvoreno priznaje da ga budućnost tehnologije kojom se bavi prilično plaši.
Vrančić je počeo kratkom usporedbom brzine kojom su neke od najpoznatijih digitalnih usluga stigle do prvog milijuna korisnika. Facebooku je trebalo 305 dana, Netflixu oko 1300, a ChatGPT-u samo pet. Unatoč tome, većina ljudi koji danas koriste umjetnu inteligenciju zapravo ne razumije što se događa nakon što upišu pitanje i pritisnu Enter.
U nekoliko minuta objasnio je kako funkcioniraju veliki jezični modeli, od neuronskih mreža koje predviđaju sljedeći dio teksta do treniranja uz ljudske povratne informacije i povezivanja s vanjskim alatima. Pojednostavljeno, model na temelju goleme količine prethodno obrađenih podataka izračunava što bi trebalo slijediti u određenom kontekstu. No Vrančić se ne zadovoljava objašnjenjem da je riječ o stroju za predviđanje riječi. Pita se koliko se taj postupak zapravo razlikuje od načina na koji ljudi govore, razmišljaju i donose odluke.
Posebno je zanimljiv dio o kreativnosti. Pozivajući se na Picassa i njegovu poznatu misao da dobri umjetnici kopiraju, a veliki kradu, Vrančić kreativnost opisuje kao sposobnost povezivanja postojećih iskustava u nešto novo. Smatra da umjetna inteligencija može biti kreativna, a današnje rasprave o njezinu mjestu u umjetnosti uspoređuje s otporom koji su svojedobno izazivali fotografija i industrijski strojevi.
Govoreći o vlastitom iskustvu u grafičkom dizajnu i programiranju, objašnjava kako se kreativnim osjeća u trenutku kada dobije ideju, a znatno manje dok satima piše kod ili pomiče kadrove u programu za montažu. Umjetna inteligencija omogućuje mu da preskoči dio tehničkog posla i više vremena posveti onome što želi napraviti.
Vrančić je i samo predavanje pratio animiranom prezentacijom u estetici starih 8-bitnih videoigara, s pikseliziranim likovima i retro grafikom koja posljednjih godina ponovno uživa veliku popularnost. Za priču o tehnologiji budućnosti izabrao je vizualni jezik njezine prošlosti.
U drugom dijelu predavanja odlazi nešto dalje, prema pitanjima osjećaja, ciljeva i svijesti. Uspoređuje mehanizme ljudskog ponašanja s načinom na koji se treniraju neuronske mreže, a zatim poseže za Platonovom alegorijom špilje. Poput zatočenika koji stvarnost poznaju samo kroz sjene na zidu, današnji AI agenti svijet upoznaju kroz podatke i alate kojima imaju pristup. Ljudi određuju što će vidjeti, što smiju napraviti i kojim će se pravilima voditi.
Jedno od najzanimljivijih razmišljanja odnosi se na učenje. Vrančić uspoređuje umjetnu inteligenciju s novorođenim Einsteinom. Dijete, koliko god bilo nadareno, tek kroz život i iskustvo razvija svoje sposobnosti. Današnji jezični modeli kreću obrnutim putem. Već na početku raspolažu golemim znanjem, ali se njihove temeljne sposobnosti tijekom svakodnevnog korištenja uglavnom ne mijenjaju.
Smatra da bi sljedeći veliki pomak mogao nastati kada AI agenti dobiju sposobnost kontinuiranog učenja, trajnu memoriju i mogućnost samostalnog usavršavanja. Strojevi koji već sada obrađuju informacije neusporedivo brže od ljudi, ne spavaju i mogu istodobno raditi u tisućama primjeraka tada bi mogli razviti sposobnosti čije je granice teško zamisliti.
– Prokleto me strah umjetne inteligencije – priznaje Vrančić pred kraj predavanja.
Vjeruje da bi ona mogla postati najvažnija tehnologija našeg vremena i učiniti svijet istodobno mnogo boljim i mnogo mračnijim mjestom. Posebno ga zabrinjava što zakonodavstvo, gospodarstvo i politika nisu spremni za pojavu sustava koji bi mogli samostalno učiti i razvijati se. Zbog toga bi, kaže, podržao i određeno usporavanje razvoja najnaprednijih modela kako bi društvo dobilo vremena prilagoditi se.
Karlo Vrančić razvija AI agente u tvrtki Hydra, a o umjetnoj inteligenciji i njezinu odnosu prema ljudskom ponašanju piše na vlastitom blogu. Njegovo predavanje iz Seattlea traje petnaestak minuta, dovoljno da objasni osnove tehnologije o kojoj svi govore, a zatim otvori nekoliko pitanja na koja ni njezini tvorci još nemaju odgovore.
