Charles Webster nikada nije zvučao kao netko tko pokušava uhvatiti trenutak. Njegova glazba više djeluje kao da ga polako rasteže, usporava i pretvara u atmosferu. Duboki house, soul, jazz, downtempo, elektronika — kod njega se ti žanrovi ne sudaraju nego klize jedan u drugi, bez potrebe da se pokaže koliko je vješt. Upravo je u toj nenametljivosti izgradio jedan od najprepoznatljivijih autorskih rukopisa britanske klupske glazbe.
Webster pripada generaciji koja je house učila dok se još nije znalo što će sve house postati. Rođen je u Matlocku, glazbom se počeo baviti kao tinejdžer u elektroničkim bendovima u Sheffieldu, a sredinom osamdesetih preselio se u Nottingham i počeo raditi u studijima. Tamo je prošao kroz rane hip-hop i techno projekte, radio u okruženju u kojem su se pojavljivali Derrick May, Juan Atkins i Kevin Saunderson, a zatim počeo graditi vlastiti zvuk kroz projekte poput Sine i Megatonk.
Ono što će kasnije postati njegov zaštitni znak bilo je već tada prisutno: dubina bez težine, melodija bez sentimentalnosti i produkcija koja nikada ne guši pjesmu. Websterov house uvijek je imao mekšu jezgru, nešto između noćnog kluba i dnevne sobe, između plesnog poda i unutarnjeg monologa.
Početkom devedesetih preselio se u San Francisco i pokrenuo Love From San Francisco, a kasnije i Remote. Upravo su ti projekti pomogli definirati onu stranu housea koja nije tražila veliki drop ni trenutni efekt, nego prostor, groove i trajanje. Album ‘All Systems Gone’, objavljen pod imenom Presence, te kasniji solo album ‘Born on the 24th of July’ ostali su njegovi ključni radovi. Njihovu mekanu, slojevitu produkciju kao važan utjecaj naveo je i Burial.
Webster je u međuvremenu postao ono što se često naziva ‘producer’s producer’ — glazbenik kojeg možda ne prepoznaje svatko na ulici, ali čiji potpis prepoznaju ljudi koji sami provode život u studiju. Radio je s vokalistima poput Terre Deve, Roberta Owensa, Share Nelson i Tracey Thorn, remiksirao niz autora i objavljivao za etikete poput Defecteda, Strictly Rhythma, Freerangea i Sonar Kollektiva.
Remiks mu nikada nije bio samo tehnička vježba. Za Webstera je smisao remiksa u ravnoteži: zadržati dovoljno originala da nova verzija još ima vezu s izvornikom, ali istodobno napraviti dovoljno velik odmak da postoji razlog zašto nova verzija uopće postoji. Kako je sam objasnio, previše originala znači da nisi bio dovoljno kreativan, premalo znači da si bio lijen, arogantan ili da je cijeli posao besmislen.
Ta potreba za ravnotežom zapravo opisuje gotovo cijelu njegovu karijeru. Webster nikada nije birao između undergrounda i šire publike na teatralan način. Govorio je da je glazbeni posao stalno balansiranje između potrebe da od rada živiš i potrebe da ostaneš vjeran vlastitim kreativnim ciljevima. Njegova je granica bila vrlo jasna: nikada ne kompromitirati glazbu samo zato da bi zarada bila veća.
Možda zato njegove najbolje stvari imaju dojam da ne pripadaju određenom trenutku. ‘Better Day’, ‘Soothe’, ‘Sweet Butterfly’, ‘Ready’, njegov remiks ‘Cafe de Flore’, ‘La Mezcla’ ili Justin Martinov ‘Sad Piano’ nisu povezani jednom formulom koliko jednom vrstom osjećaja. Webster je i sam govorio da nikad ne možeš znati koja će pjesma ljudima ostati — ponekad mu netko spomene remiks napravljen godinama ranije za koji ni sam nije očekivao da će nekome postati važan.
Takav odnos prema glazbi vjerojatno dolazi i iz širine njegovih interesa. Studirao je fotografiju, a slikarstvo, film i fotografiju navodi kao direktne utjecaje na vlastiti rad. Njegov glazbeni ukus također nikada nije bio zatvoren u dance kulturu: roditeljska kolekcija vodila ga je od jazza i folka do elektronike, a ljubav prema Kraftwerku, kako kaže, naslijedio je od majke.
Posebno poglavlje njegove priče nalazi se u Južnoj Africi. Presenceov ‘Better Day’ ondje je još 1997. postao radijski hit, a Webster je kasnije izgradio snažnu vezu s tamošnjom house scenom i godinama provodio dio godine u Južnoj Africi. Njegov utjecaj ondje prerastao je klasični odnos europskog DJ-a i udaljene publike; postao je dijelom lokalne povijesti deep housea.
Webster surađuje i s hrvatskom etiketom Imogen Recordings koju vode Antonio Zuza i Ilija Rudman. Uz gostovanja na njihovim partyjima, remiksirao je i nekoliko Imogenovih izdanja. Nakon sjajnog remiksa za Rudmanovu stvar ‘In Your Eyes’, Webster je napravio još četiri obrade ovog domaćeg autora, i to za pjesmu ‘Danceteria‘. EP s tim remiksevima izlazi upravo ovih dana kao povod Imogenovom partyju u Petom Kupeu 23. listopada na koji stiže sam Webster, ali i legendarni Mathew Jonson.
Možda i najzanimljivija stvar kod Charlesa Webstera je da nakon desetljeća provedenih u glazbi, nema potrebu dokazivati da još uvijek pripada sceni. Samo nastavlja raditi istu stvar koju je radio od početka: tražiti prostor između ritma i osjećaja, između kluba i pjesme, između onoga što funkcionira na plesnom podiju i onoga što ostaje kada se svjetla upale.
U glazbi koja često nagrađuje brzinu, glasnoću i trenutačnu prepoznatljivost, Webster je izgradio karijeru na suprotnom principu. Njegova glazba ne traži pažnju. Ona je polako preuzme.
