Ironija povijesti gotovo je nevjerojatna. Dok se dio političke scene danas pokušava obračunavati s antifašističkim nasljeđem i simbolima socijalističke Hrvatske, jedna od najuspješnijih hrvatskih kompanija uopće nosi ime komunističkog sekretara kojeg su strijeljali fašisti.
Na današnji dan, 22. svibnja 1942. godine, u Šibeniku su talijanski fašisti strijeljali narodnog heroja Radu Končara i još 25 antifašista. Bila je to jedna od najmračnijih epizoda okupirane Dalmacije, ali i trenutak koji je u kolektivnoj memoriji ostao simbol otpora fašizmu, političke hrabrosti i ideje društva koje se ne miri s okupacijom i poniženjem.
Pred streljačkim vodom Končar je izgovorio rečenicu koja je desetljećima postala dio povijesti ovih prostora: ‘Kukavice, pucate u prsa. Milost ne tražim niti bih vam je dao.’
Danas, 84 godine kasnije, Hrvatska ponovno vodi bitke oko vlastite prošlosti. Ne više oružjem, nego interpretacijama povijesti, političkim simbolima i pokušajima redefiniranja nasljeđa antifašizma i socijalističkog razdoblja.
U tom sukobu postoje dvije Hrvatske.
Jedna je Hrvatska ideoloških rovova, beskonačnih podjela i politikantstva koje se hrani povijesnim revizionizmom. Hrvatska u kojoj predsjednik Domovinskog pokreta i potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava zagovara izjednačavanje komunizma s nacizmom i fašizmom, pri čemu se često potpuno brišu razlike između totalitarnog represivnog aparata i povijesne činjenice da su upravo komunisti i partizanski pokret bili nositelji oružanog otpora fašizmu na prostoru Hrvatske.
Druga je Hrvatska ona koja se vidi u industriji, znanju, infrastrukturi i razvoju. Hrvatska koju danas možda najbolje simbolizira Končar, kompanija koja nosi ime čovjeka kojeg su fašisti ubili upravo zato što je vjerovao u slobodu i društvo koje neće služiti okupatorima. Jer je sanjao budućnost kakvu danas kreira kompanija koja nosi njegovo veliko ime.
Ironija povijesti gotovo je nevjerojatna. Dok se dio političke scene danas pokušava obračunavati s antifašističkim nasljeđem i simbolima socijalističke Hrvatske, jedna od najuspješnijih hrvatskih kompanija uopće nosi ime komunističkog sekretara kojeg su strijeljali fašisti.
A upravo ta kompanija danas predstavlja ono najbolje što Hrvatska može biti, a najbolje od svega je što to nije odokativna teorija niti teza, nego činjenica proizašla iz riječi predsjednika uprave Končara Gordana Kolaka koji se profilirao kao jedan od najuvjerljivijih hrvatskih industrijskih lidera, čovjek čiji poslovni rezultati, stručnost i odnos prema nacionalnim interesima teško ostavljaju prostor za osporavanje.
Kolak pripada generaciji hrvatskih lidera koji domoljublje ne mjere simbolima i galamom, nego sposobnošću da iz Hrvatske grade globalno relevantne sustave.
U video razgovoru s Krešimirom Macanom, on opisuje kako je Končar postao globalni industrijski sustav koji posluje u više od stotinu zemalja godišnje i sudjeluje u projektima koji definiraju energetsku budućnost Europe i svijeta.
‘Končar je stvorio jedan respektabilan brand. Ne samo tu u ovom dijelu Europe, nego i u svijetu’, rekao je Kolak.
To nisu prazne korporativne fraze. Riječ je o kompaniji koja proizvodi energetske transformatore, sudjeluje u izgradnji hidroelektrana, razvija baterijske vlakove, izvozi gotovo po cijelom svijetu i danas igra ozbiljnu ulogu u energetskoj tranziciji i infrastrukturi umjetne inteligencije.
Končar danas sudjeluje u projektima povezanim s hyperscale data centrima u SAD-u, odnosno infrastrukturom bez koje nema razvoja umjetne inteligencije.
Kompanija je od 2019. do danas doživjela eksplozivan rast. Prihodi su s oko 370 milijuna eura narasli na više od 1,3 milijarde eura, dok je EBITDA skočila s 17 milijuna na 242 milijuna eura.
To je Hrvatska razvoja. Hrvatska znanja. Hrvatska industrije. Hrvatska inženjera, radnika, projektanata, stručnjaka i generacija koje su desetljećima stvarale kompetencije koje danas vrijede na svjetskom tržištu. Te ključne povijesne i političke činjenice dio današnje politike pokušava ignorirati, ne nudeći zauzvrat išta osim politikanstva i podjela.
Hrvatska industrijska modernizacija velikim je dijelom nastala upravo u socijalističkom razdoblju. Tada su nastajali elektroindustrijski sustavi, brodogradilišta, instituti, željeznice, energetska infrastruktura i golemi tehnološki kompleksi. Tada su nastajali Končar, Đuro Đaković, Brodarski institut, veliki infrastrukturni projekti, pa i nuklearna elektrana Krško.
To ne znači ignoriranje zločina koji su se dogodili nakon Drugog svjetskog rata.
Bleiburg, Križni put, Goli otok i politička represija ostaju povijesne činjenice koje nitko ozbiljan ne može niti smije negirati.
Ali jednako je nepristojno, povijesno netočno i politički opasno cijelo razdoblje svesti isključivo na zločine i represiju, brišući pritom činjenicu da je upravo antifašistički pokret bio temelj moderne hrvatske državnosti, što jasno stoji i u Ustavu Republike Hrvatske kroz odluke ZAVNOH-a.
Jer ako bi se logikom današnjih revizionista do kraja dosljedno izjednačio komunizam s nacizmom i fašizmom, onda bi se iz hrvatske povijesti moralo izbrisati Končar, ali i prvog hrvatskog predsjednika Franjo Tuđman, koji je bio partizan, general JNA i desetljećima nakon Bleiburga nosio komunističku zvijezdu na kapi.
Povijest nije crno-bijela propaganda. Složena je, teška i često kontradiktorna. No jedno je sigurno, i toga gospodin Penava i njemu slični trebaju biti svjesni; da Hrvatsku neće razvijati ideološki populizam, beskonačni kulturni ratovi i politička proizvodnja neprijatelja nego znanje. Znanje i industrija, energetika, inženjeri, kompanije koje izvoze hrvatske proizvode diljem svijeta i naši ljudi koji grade infrastrukturu budućnosti.
Upravo zato je simbolika današnjeg dana toliko snažna.
Rade Končar nije mogao znati da će desetljećima nakon njegove smrti kompanija koja nosi njegovo ime postati jedan od najjačih industrijskih sustava moderne Hrvatske. Ali teško je ne vidjeti povijesnu ironiju u činjenici da danas upravo Končar predstavlja onu Hrvatsku koja funkcionira. Hrvatsku koja proizvodi, izvozi, razvija tehnologiju za svijet umjetne inteligencije i energetike budućnosti.
Hrvatska danas treba više Končara, a manje Penava.
