Domovinski pokret je u pohodu na mrtve dok živi žive živote koji nisu za nikoga. U uređenoj državi bilo bi nemoguće realizirati nešto što je mimo zakona i to nigdje pa tako ni na grobljima – mjestima uglavnom zaklonjenim od pogleda šireg broja ljudi. Od groblja okrećemo glave da sakrijemo suze, da lakše izguramo tugu, …
Domovinski pokret je u pohodu na mrtve dok živi žive živote koji nisu za nikoga. U uređenoj državi bilo bi nemoguće realizirati nešto što je mimo zakona i to nigdje pa tako ni na grobljima – mjestima uglavnom zaklonjenim od pogleda šireg broja ljudi.
Od groblja okrećemo glave da sakrijemo suze, da lakše izguramo tugu, tek rijetki tamo pronađu utjehu. No DP je odlučio okrenuti glavu od živih koji žive s nikakvim mirovinama, plaćaju preskupu hranu i ogromne račune (ako uopće imaju struju i vodu), ne pronalaze adekvatna mjesta za život i još mnoštvo toga što život živima u Hrvatskoj čini teškim.
DP je krenuo rušiti nadgrobne spomenike koji nisu u skladu s novim Zakonom o grobljima. I sve bi to bilo u redu da njihove namjere zapravo nisu popločane potrebom za utiranjem svega što nije (izvorno) hrvatsko (po njihovim mjerilima) na hrvatskom tlu bilo ili ne mimo zakona. Razlika je što su sad ohrabreni zakonskim recima. Tako su na jučer održanoj konferenciji za medije u Šibeniku, predsjednik županijskog DP-a Boris Solomun i DP-ov saborski zastupnik Predrag Mišić Peđa suglasni da nadgrobni spomenici koji vrijeđaju dostojanstvo RH i koji su protivni Zakonu o grobljima, i koje bi oni rado rušili odmah i sad, postoje već 30 godina. Ipak, cijelo to vrijeme nisu im bili toliki trn u oku (osim namjernim i slučajnim vandalima).
Ohrabreni, obgrljeni nevidljivim plaštem satkanim od slova i riječi hrvatskog zakona, takva su dva nadgrobna spomenika pronašli na seoskom groblju sela kod Knina čijeg se imena već danas nitko ne sjeća, a nitko prije jučer u Hrvatskoj nije ni znao da to selo uopće postoji. I bilo je to selo jučer nakratko i živo zahvaljujući mrtvima i kopanju DP-a. I sad, evo, znamo da selo postoji, da ima groblje, da ima ta dva nadgrobna spomenika koji vrijeđaju dostojanstvo RH.
Zanemarimo pri tome što u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, za koji znamo gotovo svi i gdje je i što ima, i da su tamo i predsjednik RH, i predsjednik Vlade, i Hrvatski sabor i svi oni koji zakone donose i odnose i svi oni koji iz fotelja visokih funkcija kradu hrvatski narod pred očima sviju nas. No, to je priča za neki drugi put.
I svašta će DP-u smetati. I ono što doista nije po zakonu, što zaista vrijeđa dostojanstvo hrvatskog čovjeka, čovjeka s prebivalištem i boravištem u RH neke druge kulture življenja i vjeroispovijesti, ali i ono što vrijeđa samo i isključivo njih zbog njihovog poimanja kulture života i vjeroispovijesti i pri tome će pokazati svu silu neznanja i licemjerstva. Jer, mogli bismo se kladiti, DP neće nijednom tražiti sankcioniranje uzvikivanja ZDS ili javnog iskazivanja spornih obilježja iako i zato imamo hrvatski Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, a gdje u Članku 5. stoji:
Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 700,00 do 4000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.
Tko bez dozvole nadležnog organa, tehničkim sredstvima, prenosi javne priredbe i manifestacije izvan prostora na kojem se iste održavaju, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 2000,00 eura.
Tko tiskane ili snimljene stvari raspačava na neuobičajen nametljiv ili drzak način, te time remeti mir građana, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 2000,00 eura.
Nije im smetalo i neće im smetati što se majice kineske proizvodnje sa slikom šahovnice s bijelim poljem ili koje veličaju lik i (ne)djelo Ante Pavelića slobodno prodaju na šibenskoj tržnici. I nije problem u legalnom pokretanju inicijativa pokrivenih zakonom, problem je u licemjerstvu i većim problemima koji muče hrvatski narod. Životni problemi Hrvata zapravo nisu usko vezani za nadgrobne spomenike koje ni istrunuli mrtvi ni izmučeni od života živi ne primjećuju. Teško bi stanovnici Hrvatske kazali da im je to nešto na što bi trošili vrijeme i novac, makar i legalno. Ili, ipak?!
U uređenoj državi, kakva Hrvatska nije, gradnja u neskladu sa zakonom nikad ne bi bila moguća. U državi koja pokušava poboljšati kvalitetu života stanovnika, kakva Hrvatska nije, prvo bi se bavili životnim standardom živih. Ali to je neka druga zemlja, to nije Hrvatska.
