Kad utakmica završi, a narodni pjevač siđe s pozornice, Hrvatska ostaje ono što je oduvijek jedino i bila, komad zemlje na kojoj živimo, od koje živimo i koju obrađujemo za buduće žetve. Čuvamo je da u povijesti koja tek treba biti zabilježena ne bude (opet) pisalo: ‘Za dom spremni, za svoju zemlju baš i ne’.
Očekivao bi netko dobronamjeran da će nakon objave rezultata vještačenja ličkog opasnog otpada država istoga dana u Gospić poslati interventne trupe za prvu ekološku pomoć i da će ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije preseliti u šator na lokaciji i ne micati se otamo dok ne pokriju svaki pedalj prije sanacije, ali ne, to se naravno nije dogodilo. Nitko nije išao tamo, ni ministrica, ni predsjednik Sabora, ni premijer, niti predsjednik.
Domoljublje se kod nas mjeri simbolima, poviješću, identitetom, vjerom i mitovima, a ne odnosom prema stvarnoj zemlji. Domovinu smo u svojim mitskim halucinacijama pretvorili u svetinju, ali zemlju tretiramo kao deponij. I to doslovno jer Hrvatska je europski ‘el dorado’ za deponiranje opasnog otpada, a neki Hrvati sudjeluju u tom zločinu izravno ili uzimaju velike novce da bi zažmirili na jedno oko.
U hrvatskom jeziku domovina i zemlja su skoro sinonimi, ali u ovoj prljavoj priči to su dva skroz različita pojma.
Domovina je zastava, himna, reprezentacija, rat, Thompson, pozdravi, obljetnice, spomenici, povijesne rasprave, a zemlja je ono fizičko ispod svega toga, tlo, voda, šuma, krš, rijeke, polja, more. Domovina je predmet gotovo religioznog obožavanja, a zemlja naš pod, ili ono čime se zatrpavaju dokazi.
I to u Gospiću, u Lici, u dijelovima Hrvatske koji se u domoljubnoj ikonografiji neprestano pojavljuju kao gotovo mitska Hrvatska. Rat, Velebit, krš, hrvatska zemlja, branitelji, zastave, nacionalni identitet, vezivanje lancima, plinske boce, hodovi za život, mise zadušnice, sve za domovinu, ali ne i za zemlju.
Kad netko u svetu hrvatsku zemlju zakopa opasni otpad i na tome napravi biznis, onda nastupa šutnja. Svi junaci zamukoše. Pokreti, publike, navijači, klečavci, barjaktari, koordinacije, komisije, mladeži, veterani, zajednice žena, generali, čuvari državnog pečata, dvorski glumci i pjevači, svi zanijemiše, svi do jednoga ostali bez dobroga hrvatskoga glasa.
I to je ok, jer to naše javno domoljublje i podrazumijeva. Cezar je nositeljima socijalnog mira, uhljebima i ostalim supočiniteljima poručio putem medijskih kamera da Gospić nije afera, nego da je histerija.
Da se na ulicu ide zbog pjesme, pozdrava, zastave, reprezentacije, interpretacija 1941. ili 1945. godine, općepoznato je. Zna se kad je u nas mobilizacija i kojim riječima se aktivira, ali ništa nije zauvijek. Ni Kaligula ni Karamarko. Narod je prevrtljiv i mudar; tko će koga ako ne svoj svoga. Video igrica ide na poseban level kad okoliš postane odlagalište opasnog otpada, a svi znaju zašto je tamo i koliko je nekom vrijedilo da bude tamo. Tu definicija domoljublja postaje problematična čak i hrvatskom plemstvu. Nebitno je što im stvara mučninu u želucu, probuđena savjest ili muka od lupeža koji su prešli sve granice.
Dok se odvija ta drama, država joj pruža grotesknu kulisu. Imamo digitaliziranu državu, desetke agencija, ministarstava, inspekcija, policiju, USKOK, lokalnu upravu, županije, registre i informacijske sustave, a onda iz priče o otpadu (opet) doznamo krvnu sliku sustava u kojem jedna institucija nešto zna, druga navodno ne zna, treća nema nadležnost, četvrta čeka nalaz, a peta čeka četvrtu dok otpad otječe u krško podzemlje kako bi se utopilo u ličkoj vodi.
Nitko nije očekivao da će nakon rezultata vještačenja premijer izvaditi čarobni štapić i navući na sebe plavo lasteks supermanovo odijelo, da će se poput nekog mitskog junaka iz Thompsonove pjesme popeti s mačem na gospićki silos i povikati ‘zadooom, ja imam moć!’ i riješiti sve. Znali smo da neće, da to nije realno, i da nema nebeskih bića koji će nam čudom ukloniti otpad kao kompenzaciju za Svjetsko prvenstvo. Ali mogao je doći, mogao je barem doći. I on i svi oni. Posebno ministrica okoliša. Bar da se pojavila pokraj tog silosa i rekla da će država učiniti sve da zaštiti ljude, vodu i zemlju. Hrvatsku zemlju,.
Premijeru je bila dužnost nacrtati se tamo i tako pokazati da onečišćenje smatra nacionalnim problemom prve klase. Trebali su istoga trena poduzeti na licu mjesta svaki mogući postupak zaštite prije sanacije, točno onako kako su im baš svi stručnjaci javno rekli da treba. Mogli su razbacati par stotina kvadrata zaštitne folije tamo po tlu, ili. barem po onoj crnoj hrpi. Simbolike radi, populizma, za šminku, ili da utješe ljude.
Odsustvo čak i jedne takve simboličke reakcije puno govori o našim prilikama, bolje rečeno neprilikama zemlje koja masu energije ulaže u simboličko domoljublje, a zemlju prepušta svakom smeću.
Godinama raspravljamo tko dovoljno voli Hrvatsku, tko je pravi Hrvat, tko smije pjevati koju pjesmu, što znači koji pozdrav, tko je 1941. bio na pravoj strani, i di je tko bio 91., a onda doznamo da netko godinama zatrpava Hrvatsku opasnim otpadom i da zarađuje milijune. Pomisliš, to je taj triger, sad će za Hrvatsku ustati svi.
Ali gužve nema. Ni pod silosom ni oko silosa.
Kad utakmica završi, a narodni pjevač siđe s pozornice, Hrvatska ostaje ono što je oduvijek jedino i bila, komad zemlje na kojoj živimo, od koje živimo i obrađujemo je za one koji dolaze na buduće žetve. Tu zemlju sad smo zatrovali strašno opasnim otpadom i to je ovjereno, dokazano i nije apstrakcija za dvostruke konotacije nego činjenica da za dom spremni smo, ali za zemlju baš i ne.
