Amerika opasnih namjera nasrće još snažnije na našu privatnost

Tjelesna autonomija, pravo pojedinca da odlučuje o vlastitom tijelu, tiho nestaje. Novi val nadzora više ne dolazi u obliku kamera ili mobilnih aplikacija, nego u obliku nosivih biometrijskih uređaja – i to pod krinkom zdravstvene brige. Prema planu Roberta F. Kennedyja mlađeg, potencijalnog ministra zdravstva u https://sigureca.hr/wp-content/uploads/2023/08/blog-36.webpistraciji Donalda Trumpa, svaki bi Amerikanac u budućnosti trebao nositi uređaj koji neprekidno prati zdravlje.

Praćenje otkucaja srca, razine glukoze, kvalitete sna, raspoloženja i ponašanja više nije rezervirano za osobne aplikacije – sada je riječ o državnom i korporativnom nadzoru. Takva tehnologija omogućava potpun uvid u ljudsku biologiju i psihologiju, a prikupljeni podaci više nisu samo osobni – oni postaju roba. Tehnološke tvrtke ih prodaju, osiguravatelji koriste za procjenu rizika, a država za mjerenje usklađenosti i pokoravanja.

Ono što se predstavlja kao dobrovolno praćenje, piše Rutherford, u stvarnosti vrlo brzo postaje uvjet: za osiguranje, za posao, za sudjelovanje u društvu. Nosivi uređaji, koje smo do jučer koristili za brojanje koraka, postaju digitalne značke poslušnosti. Algoritmi više ne samo da bilježe stanje organizma, već donose odluke: o premijama, o podobnosti, o dostupnosti skrbi.

Zamjena privatnosti za sigurnost već je etablirani obrazac. Kao i ranije s kamerama, GPS-om, pametnim zvučnicima i digitalnim identitetima, i ovaj sustav počinje s navodnom dobrobiti korisnika. No u konačnici, pretvara se u sredstvo kontrole. Danas nam predlažu uređaje koji mjere razinu šećera u krvi i kvalitetu sna – sutra bi ti isti senzori mogli postati instrument klasificiranja i sankcioniranja onih koji odstupaju.

Distopijske vizije, od ‘Vrlog novog svijeta’ do ‘Black Mirrora’, više nisu metafora – postale su tehnološki priručnici. Nadzor ne dolazi s čizmama i batinom, već s aplikacijama, pogodnostima i ‘popustima za zdravo ponašanje’. Oni koji odbiju biti nadzirani, riskiraju da budu okarakterizirani kao ‘neodgovorni’, ‘potencijalno opasni’ ili ‘nepoželjni’.

Pitanje više nije hoće li nas država pratiti – već što će sve smjeti raditi s onim što sazna. Ako se vaši biometrijski podaci – razine stresa, raspoloženja, promjene otkucaja srca – tumače kao znakovi prijetnje, može li to poslužiti kao povod za istragu? Prisilno liječenje? Ograničenje slobode? Sve to već postoji u zakonskim i tehničkim okvirima.

Sustav u kojem bi se pojedinci ocjenjivali na temelju biometrije neizbježno vodi u društvo hijerarhije i uvjetne ljudskosti. Ono što je Nat Hentoff nazivao ‘golim utilitarizmom’ – idejom da se stariji, siromašni ili bolesni mogu smatrati potrošnima – više nije teorija, već logika koja se ušuljala kroz politiku osiguranja, javnog zdravstva i algoritamskog odlučivanja.

U tom kontekstu, piše Rutherford, aplikacije koje prate menstruaciju, apstinenciju, tjeskobu ili kretanje postaju baze podataka koje mogu služiti državnom ili tržišnom progonu. Tjelesna autonomija tada više nije pravo – postaje povlastica, dostupna samo onima koji su spremni dijeliti sve, biti stalno praćeni, podložni klasifikaciji.

Ono što gubimo nije samo pravo na privatnost, nego temeljna ideja da tijelo pripada osobi. Kada uređaji koji prate zdravlje postanu uvjet za zapošljavanje, kredit ili socijalna prava, to nije više pitanje medicine – nego upravljanja populacijom.

Kao društvo, već smo pristali na mnoge oblike invazije: od masovnog nadzora komunikacija do profiliranja na društvenim mrežama. No tijelo – naša biološka intima – ostalo je posljednja granica. Ako dopustimo da se i to preuzme, pitanje više neće biti kako se osjećamo, već tko ima pravo odlučiti što se s nama događa.

Na nama je da odlučimo gdje je granica. Ako je zdravlje postalo izlika za nadzor, moramo braniti pravo na nesavršenost, privatnost i pogrešku. Jer kad biometrija postane dokazni materijal, a algoritam sudac, tijelo postaje teren na kojem se vodi rat za slobodu.