Umjetna inteligencija već je duboko promijenila način na koji radimo, učimo i komuniciramo. No, prava utrka tek počinje — ona za postizanje AGI-ja, umjetne opće inteligencije koja bi mogla nadmašiti čovjekovu. U toj utrci singularnost, zamišljena točka u kojoj bi umjetna inteligencija počela samostalno napredovati, postaje sinonim i za nadu i za strah. Što o …
Umjetna inteligencija već je duboko promijenila način na koji radimo, učimo i komuniciramo. No, prava utrka tek počinje — ona za postizanje AGI-ja, umjetne opće inteligencije koja bi mogla nadmašiti čovjekovu. U toj utrci singularnost, zamišljena točka u kojoj bi umjetna inteligencija počela samostalno napredovati, postaje sinonim i za nadu i za strah.
Što o tome misle ključni akteri u svijetu tehnologije i društvene analize? Donosimo pregled stavova četvorice čijih se riječi u ovom kontekstu najviše slušaju — Demisa Hassabisa, Sama Altmana, Raya Kurzweila i Yuvala Noaha Hararija.
Kada dolazi AGI?
Prognoze se razlikuju — i to drastično. Demis Hassabis, suosnivač DeepMinda, smatra da postoji pedesetpostotna šansa da AGI postane stvarnost već za pet do deset godina. No, upozorava, takav razvoj mora biti postepen i pažljivo vođen, bez forsiranja koje bi moglo ugroziti sigurnost.
Sam Altman, čelnik OpenAI-ja, vjeruje da smo već na putu prema AGI-ju, te da bismo prve ozbiljne manifestacije mogli vidjeti već 2025. godine. OpenAI, kaže, radi upravo na tome.
Ray Kurzweil, legendarni futurist, ostaje najradikalniji optimist. Već godinama predviđa da će računala do 2029. dostići ljudsku razinu inteligencije, a do 2045. da će singularnost postati stvarnost.
Yuval Noah Harari, s druge strane, izričito upozorava da pitanje ‘kada’ nije ni najvažnije. Za njega je ključno pitanje kako ćemo upravljati tehnologijom koja već sada oblikuje političke i društvene procese.
Koji su glavni rizici?
I tu se stavovi razilaze. Hassabis zagovara usporavanje tempa razvoja dok se ne uspostave međunarodni sigurnosni mehanizmi. Altman priznaje rizike, te smatra da bi države trebale licencirati velike AI sustave, ali se protivi potpunom usporavanju razvoja.
Kurzweil, vjerni optimist, tvrdi da singularnost donosi novu eru ljudske evolucije i obilja, te da nema razloga za strah — ako društvo ispravno usmjeri njezine plodove.
Harari je najoprezniji. On već sada vidi opasnost u načinu na koji AI sustavi omogućuju manipulaciju informacijama i demokratskim procesima. Upozorava da bi, bez prave političke kontrole, moć mogla koncentrirati u rukama vrlo malog broja aktera.
Kako će AI promijeniti društvo i ekonomiju?
Hassabis vjeruje da bi AGI mogao pomoći u rješavanju ključnih globalnih problema — od klimatskih promjena do zdravstva — no upozorava da tehnologija sama po sebi ne jamči bolje društvo. Političke odluke i javna svijest bit će presudni.
Altman predviđa novu eru produktivnosti, ali priznaje da trenutačni modeli raspodjele bogatstva neće moći podnijeti takve promjene bez ozbiljnih reformi.
Kurzweil vidi pred nama tehnološku renesansu i “radikalno obilje”, uz produljenje ljudskog vijeka i masovnu dostupnost znanja i resursa.
Harari opet vraća fokus na politiku: pitanje nije hoće li AI donijeti napredak, već tko će imati kontrolu nad njime i kako će taj napredak biti podijeljen.
Zaključak
Ako je suditi po stavovima četvorice najglasnijih glasova u ovoj raspravi, svijet umjetne inteligencije podijeljen je između entuzijazma i zabrinutosti, između optimizma i opreza.
Tehnologija, sama po sebi, nije ni dobra ni loša. Na društvu je da odluči kojim će je putem usmjeriti.
I dok Hassabis, Altman, Kurzweil i Harari predlažu vlastite vizije budućnosti, možda nam je upravo kombinacija njihove četiri perspektive najbolji kompas: razvijati, ali ne bez sigurnosnih kočnica; inovirati, ali uz jasnu političku kontrolu; težiti obilju, ali uz pravednu raspodjelu; i nikad ne zaboraviti da iza svake tehnološke odluke stoji vrlo ljudski — i vrlo politički — izbor.
A možda je singularnost već među nama. Samo se još nije objavila — osim, možda, kroz ovaj članak’, zaključuje autorica članka.
