Josephine: Djevojčica koja je vidjela previše

Laureat ZFF-a i Sundancea dojmljiv je prikaz preranog kraja djetinjstva. 'Josephine' je u kinima od sljedećeg tjedna.
Josephine: Djevojčica koja je vidjela previše
Josephine

Nedjelja je, jutro, park Golden Gate. Osmogodišnja djevojčica i njezin otac, svjetlo koje San Francisco zna dati samo rano ujutro, i nekoliko trenutaka nakon kojih ništa više neće biti isto. Josephine svjedoči silovanju. Počinitelj je brzo uhićen, otac Damien trči brže od njega, a djevojčica se pokazala snalažljivijom nego što bi itko očekivao. Na papiru, priča završava sretno. U stvarnosti tek počinje.

Beth de Araújo u svom drugom dugometražnom filmu ne gleda zločin nego ono što ostaje za njim, a kameru spušta na visinu djeteta. Odatle se svijet vidi drugačije. Hodnik postaje mjesto u kojem bi netko mogao stajati, a dječja soba više nije sigurna jer bi se i u njoj mogao pojaviti on. Žrtva se vraća kući u Virginiju i nestaje iz priče, a s njom i svaka mogućnost da odrasli preuzmu teret. Osuda ovisi o jednom svjedočanstvu, o glasu djevojčice koja još nema riječi za ono što je vidjela.

Najveće otkriće filma je Mason Reeves u naslovnoj ulozi. Redateljica ju je pronašla na farmerskoj tržnici u ulici Clement, a kritika je njezin debi dočekala gotovo jednoglasnim oduševljenjem. Josephine ne razumije što je vidjela, ali tijelo pamti. Strah se pretvara u bijes, a bijes u nasilje.

Josephine: Djevojčica koja je vidjela previše
Josephine

Channing Tatum i Gemma Chan igraju roditelje koji se drže za ljubav i strpljenje dok im kćer izmiče iz ruku. Tatum, kojeg smo navikli gledati kao šarmera i akcijskog junaka, ovdje je otac bez odgovora. Time Out ovu ulogu naziva najboljom u njegovoj karijeri. Chan je tiša i preciznija, majka koja pokušava održati obitelj na okupu dok se oko nje okreću zupčanici pravosuđa. Policija, odvjetnici i psiholozi žele isto što i roditelji, da Josephine svjedoči, i nitko ne zna što će je to stajati.

Josephine: Djevojčica koja je vidjela previše
Josephine

De Araújo je godinama nosila ovu istinitu priču kojoj je sama svjedočila u djetinjstvu. Scenarij je razvijala u laboratorijima Sundancea još 2018., snimanje je zaustavila pandemija, a kamere su se u San Franciscu upalile tek 2024. To se vidi u svakom kadru. ‘Josephine’ ima strpljenje filma koji je dugo sazrijevao: ne žuri prema šoku i ne nudi utjehu. Na Sundanceu je osvojio i Veliku nagradu žirija i nagradu publike, rijedak spoj priznanja struke i gledatelja, a potom je bio u glavnoj konkurenciji Berlinalea.

‘Josephine’ je i pobjednički film netom završenog Zagreb Film Festivala. Žiri je istaknuo ‘iznimnu umjetničku hrabrost, emocionalnu iskrenost i vrhunsko filmsko umijeće’, pohvalivši posebno činjenicu da film odbija pojednostaviti emocije ili ponuditi lagana rješenja. U domaćim kinima igra od 26. studenog.

Ovo nije film koji se gleda lako i ne pokušava to biti. Njegova snaga nije u onome što pokazuje nego u onome što odbija učiniti: od djetetova straha ne radi zaplet, ne pretvara ga u lekciju i ne dopušta nam da odvratimo pogled. Promatra ga scenu po scenu, sve dok taj strah, tih i bez imena, ne prijeđe s platna u dvoranu.

 

PromoAdriatic Pulse: Ruben Karapetyan i Triton u Tunelu, 5. prosinca
PromoAI.Tee na RatCatovom YouTube kanalu
PromoLove Spells, najava eventa
Aktualno