Svi će umrijeti i to je zapravo jedina sigurna stvar u ovoj našoj smrtnoj dimenziji koja mrtvace proizvodi svakoga dana, još od velikog praska i našeg prvog svitanja. Nezamislivo je stara, prisutna i neumoljiva, a mi se svejedno još nismo na nju priviknuli.
Čini li se i vama da u zadnje vrijeme svi umiru? Kao da je prozivka neka pa malo po malo čitave skupine odlaze u paketu. Vrag će ga znati.
Vjerojatno je to samo dojam, val sinkroniciteta ili možda neka generacijska spika. Kad prvi put počnete studiozno zagledavati na ulici osmrtnice, to je siguran znak da je odbrojavanje počelo i da je tamo negdje u šeširu budućnosti i vaš broj.
MIljenko Car došao je puno prije brojeva i šešira, tamo negdje početkom devedesetih. Bila je zima i još je bio rat, bio je Zagreb i fakultet, a život je tek počinjao i bili smo sve i mogli biti sve. Otišli bi u samoposlugu po špagete i konzervu ragua i više ne bismo bili gladni. Slušali smo muziku i zujali, a on je uvijek imao po rukama bezbroj flayera, upada i plakata.
Crni kožnjak, prepoznatljivi friz, njegov naglasak i profil lica… Kao da je i sada na semaforu u Vlaškoj.
(…)
Vlado Mirčeta, hrvatski gitarist i član benda Mayales, pustio je jednom gramofonsku ploču sa snimkom gomile koja skandira ‘Mišo, Mišo’. Jest da smo tad bili u Šibeniku, ali nisu skandirali ‘tome’ Miši nego jednom drugom. Tad smo prvi put čuli pjesmu ‘Pametni i knjiški ljudi’ i zapamtili njegovo ime.
Jednom je Johhny jako ljuto i vulgarno reagirao na društvenim mrežama komentirajući stav i konstataciju da je Mišo Hrnjak bio iznimna pojava za svu našu muziku kao i za Azru. Ipak, sorry Johnny, bend nije onanija, a i da jest, Azru si ostavio, prepustio je na milost i nemilost lopovskom poretku pa bolje ne govori ništa.
I Mišo je otišao. Ne kao Jonny, nego kao Mišo Kovač. U par dana partili su oba.
(…)
‘Eno ti Mišo Kovač’, rekla je majka dječaku na prvom katu šibenske robne kuće. ‘Gle kako je šporak i masna mu je kosa’, dodala je, a dječak je promatrao muškarca s brkovima kako lagano hoda. U jednoj ruci držao je kožnu torbicu, a u drugoj upaljenu cigaretu. Da, nekad se u robnoj kući pušilo. I na sjednicama gradskog poglavarstva, na presicama u policiji, svuda se pušilo. Svi su uredi imali velike pepeljare i sve je bilo u dimu. Onda je došla demokracija i svi su popušili.
(…)
Juan Atkins nije bio nešto posebno pričljiv te večeri na Martinskoj, ne zato što bi bio pun sebe i bahat jer je ćaća detroitskog techna pa ne priča sa smrtnicima, nego je jednostavno bio miran i nenametljiv.
Nije bilo puno vremena za druženje, a bogme ni volje nakon što je noć ranije ljetna oluja razorila festivalski stage, opremu i vjetrom bacala željezne ograde naokolo kao da su pamučne plahte. Odsvirao je svoj set i otišao u noć koja ni po čemu nije bila posebno zanimljiva pa nema urezanih ni velikih sjećanja.
Kao da nam je došao održati tečaj za organizatore elektroničkih evenata, klasa početnik. ‘NIšta vas ne smije iznenaditi’ , i ne odustajte. Kao da je rekao, ‘radite marljivo, i ne ulazite s budalom u posao’. Fala vam šjor Atkins.
