Kad kupujemo neki proizvod više plaćamo marketing, pravne službe i poreze nego njegovu proizvodnju. Uzmimo bilo koji svakodnevni proizvod čiji celofan, kartonsku kutiju momentalno itnemo jer nema nikakvu funkciju osim reklame, i da bude smeće. Zato nam i je ovako kako nam je. Bacamo veliku lovu na smeća i uglavnom se gušimo u smeću. A sve češće su nam i kupljeni proizvodi praktički smeće.
Jedina novost je da su se naši građani ovoga ljeta sjetili da su živi pa su malo prosvjedovali zbog smeća, malo zbog mafije, politike i korupcije, a malo je zaživjela i svijest da smeća ima toliko da ga hitno treba početi trajno uklanjati jer nema toliko velikog deponija koliko mi možemo smeća napraviti.
I tu završava uvod, a počinje Bikarac, prostor na kojem bi mogla niknuti prva hrvatska energana na otpad, preciznije pogon, sustav, proizvodni proces u kojem dobar dio smeća tehnološkim procesima pretvaraju u nešto korisno i vrijednosno opipljivo, u energiju.
Vijest nije nova jer lokalne vlasti u Šibeniku, kao i uprava Bikarca, već neko vrijeme rade na tom projektu i lobiraju, a nekidan se u tome raspravljalo i na javnoj tribini u Šibeniku. Što je dobro jer građani moraju znati sve o takvim projektima, a vlasti su dužne o tome s ljudima pričati. I lobirati, jer lobirati je normalno i legitimno, kao i kritizirati, preispitivati i tražiti odgovore. Zato i postoje okrugli stolovi, tribine i javne rasprave.
Konkretno, riječ je o postrojenju za energetsku oporabu goriva iz otpada i prosušenog mulja iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, kapaciteta 130.000 tona godišnje, koje bi zbrinjavalo gorivo iz otpada četiri dalmatinske županije. Projekt je tek u fazi izrade studijske i projektne dokumentacije koju sufinancira Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a stručnjaci računaju da od odluke do početka rada jednog takvog postrojenja treba proći osam do deset godina.
Kritičari projekta gradnje takvog pogona na Bikarcu kažu da ne žele tuđe smeće i kamione koji bi ga dovozili iz ostalih županija.
Gradonačelnik Šibenika Željko BurićBurić je to odbio, rekavši da tuđeg otpada neće biti jer svaka županija mora preraditi svoj, i da Šibenik neće dobiti ‘spalionicu’, nego ‘energanu’. U tome ima istine, ali ne cijele. Sirovo smeće iz Splita ili Dubrovnika doista ne bi dolazilo na Bikarac, ali prema planovima Fonda energana kapaciteta 130.000 tona godišnje gradila bi se upravo za gorivo iz otpada sve četiri dalmatinske županije. Kamioni bi, dakle, vozili, samo što bi u njima bio već prerađeni ostatak koji se ne može reciklirati.
Zar je onda strah protivnika opravdan? Djelomično. Šibensko-kninska županija sama nema dovoljno otpada da bi energana samo za nju imala smisla, jer centar na Bikarcu ima kapacitet obrade od 20.000 tona godišnje. Realno se bira između regionalnog postrojenja kod nas i regionalnog postrojenja negdje drugdje, kod Splita ili Zadra, kamo bismo onda mi vozili svoje gorivo iz otpada i plaćali naknadu po toni koju određuje netko drugi. Direktor Bikarca Robert Podrug kaže da zbrinjavanje danas stoji 200 eura po toni, a teško je povjerovati da bi nam tuđi pogon bio jeftiniji od vlastitog. Kamioni u tom slučaju ne nestaju, samo voze u suprotnom smjeru.
Naravno, ljudima koji žive uz Bikaraca nije baš svejedno je li dimnjak pogona dvadesetak kilometara lijevo ili desno. Bikarac je samo par kilometara udaljen od šibenske periferije i ljudi iz okolnih naselja s pravom pitaju tko će nositi teret postrojenja od kojeg će korist imati cijela Dalmacija. Taj je strah opravdan iako uprava Bikarca smatra da bi takav pogon bio ‘najnormalnije industrijsko postrojenje’, a iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitosti uvjeravaju da problema za okoliš nema ako se postrojenje vodi prema pravilima struke.
U tom ‘ako’ zapravo leže svi vrazi jer mi nismo Švicarska, a bogme ni Slovenija gdje se emisijski podaci iz energane u Celju mogu pratiti na internetu. No, baš zato i baš zbog ‘ako’ građani šibenika trebaju tražiti kao minimum kontinuirano mjerenje emisija dostupno javnosti u stvarnom vremenu, ugovorno ograničen kapacitet i jasno propisane vrste otpada koje smiju ući na vagu, neovisni nadzor u kojem sjede i predstavnici lokalne zajednice, prometni pravci koji zaobilaze naselja, kompenzacija za okolicu i sankcije ako se bilo što od toga prekrši. Neće se uređeno društvo napraviti samo od sebe nego ćemo imati onoliko za koliko se izborimo, a ako nećemo onda neka nam smrdi po smeću i korupciji kao i proteklih 50 + godina. Povjerenje u institucije nikad nije bilo gore, od hrvatskog pravosuđa do Ujedinjenih naroda, ali nije da se netko zbog toga previše buni i žali.
Alternativa bez energane zapravo ne postoji. Hrvatska je, uz Bugarsku, Cipar i Maltu, među rijetkim europskim zemljama koje nemaju nijedno takvo postrojenje, dok ih u Europskoj uniji, Norveškoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji radi više od 500. Otpada pritom proizvodimo sve više i to svatko od nas u Hrvatskoj, gotovo 500 kilograma po osobi godišnje.
Šibenska energana još je daleka i neizvjesna budućnost jer tek se izrađuje stručno-tehnička dokumentacija i studija izvodljivosti što znači da je prozor otvoren upravo sada, dok se još definiraju kapacitet, tehnologija i vrste goriva. Kroz studije, procjenu utjecaja na okoliš i javne rasprave glas lokalne zajednice još se može pretočiti u obvezujuće uvjete. Za pet godina, kad bageri krenu, ostat će samo prosvjed protiv gotove stvari.
