Na današnji dan, 16. rujna 1991. godine Šibenik je napadnut s mora, iz zraka i s kopna s planom da bude osvojen i da se Dalmacija tako odvoji od ostatka Hrvatske.
1
Na današnji dan, 16. rujna 1991. godine Šibenik je napadnut s mora, iz zraka i s kopna s planom da bude osvojen i da se Dalmacija tako odvoji od ostatka Hrvatske.
Napadom, koji je neslavno propao, zapovijedao je oficir koji je par mjeseci ranije dobio prekomandu iz Makedonije u Knin, pukovnik JNA imenovan zapovjednikom 9. kninskog korpusa.
Bio je bahat, neugodan, prijetio je da će u gradu pobiti sve starije od 10 godina, ali Šibenik nije osvojio. Ni Zadar. Ni Sarajevo koje je kasnije godina držao u obruču.
Te velike gradove nije osvajao, ali je svuda naokolo ubijao i palio. Na kraju je osuđen zbog ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, a nedavno je i preminuo, u zatvorskoj bolnici vezan za krevet okovom. Zvao se Ratko, Ratko Mladić.
U vojnom životopisu tog prosječnog pukovnika JNA, kojem je sudbina namijenila zločinački put, nema velikih konvencionalnih pobjeda kakve bi čovjek očekivao iz kasnije stvorenog mita o velikom vojskovođi i generalu čiji je vrhunac karijere bio doživotni zatvor.
Njegova vojska završila je 1995. godine rat u vrlo ozbiljnoj vojnoj krizi i s gubitkom velikih područja, a rat je zaustavljen Daytonom.
Mada je ta vojska godinama držala golem teritorij u BiH i imala vojnih uspjeha, u njegovoj karijeri nema materijala koji bi opravdao kasnije stvaranje folklornog portreta Mladića kao nekakvog balkanskog Žukova.
To dijete sa sela kojem su ustaše ubili oca, a četnici vezali majku za kravu i pokušali je zapaliti sa štalom, bio je proizvod JNA, velike, uređene, izrazito hijerarhijske vojske jedne propale države. Karijeru je završio na čelu vojske nepriznatog paradržavnog projekta, pod međunarodnim sankcijama, s ekonomijom koja se raspada, logističkim problemima i s njim samim kao međunarodnim bjeguncem.
To je prilično tragičan ratni put, ako se sagleda realno, bez nacionalne mitologije.
Teritorij zapadno od Drine, na kojem je ratovao, danas je vjerojatno najslabije razvijeni dio BiH, ekonomski i demografski.
Republika Srpska postoji i to je politička činjenica, ali cijena toga bila je katastrofalna za sve narode BiH, uključujući Srbe. Poginuli ljudi, izbjeglice, izgubljena desetljeća razvoja, međunarodna izolacija, razorene zajednice i društvo koje trideset godina poslije još uvijek velik dio političke energije troši na pogrešne politike s početka devedesetih.
O luzeru koji nije mogao osvojiti Šibenik tenkovima, migovima i s pola flote ratne mornarice sud je rekao sve. Iza višegodišnjeg suđenja milijuni su stranica dokaznog materijala koji nijedna obrana nije mogla osporiti, kao ni palež i leševe njegovih žrtava.
Režim koji po njegov leš šalje državni avion i pokapa ga kao heroja možda može odbaciti Haag, raspravljati o pravnoj kvalifikaciji genocida, citirati izdvojeno mišljenje sutkinje Nyambe, govoriti o nevinim srpskim žrtvama, o NATO napadima, zločinima nakon Oluje, o Kosovu i Jasenovcu, svim tim legitimnim temama, ali ništa od toga neće zločin pretvoriti u herojstvo.
Tragično je što vlastitom narodu već trideset godina prodaju poraz kao pobjedu, a taj nesretni oficir koji je na današnji dan napao Šibenik možda je i najčišći simbol tog paradoksa.
Obećavao je nacionalno oslobođenje, sigurnost, snagu i povijesnu pravdu, a završilo je mrtvima, izbjeglicama, sankcijama, osiromašenjem, izgubljenim teritorijima, međunarodnom izolacijom, doživotnom presudom zapovjedniku i društvom koje 31 godinu poslije još mora uvjeravati samo sebe da je taj čovjek pobijedio.
