Desetljećima je u poljima između Napulja i Caserte zakapan i spaljivan opasni otpad. Posljedice su ostale u tlu i vodama, a Italija ništa nije poduzimala sve dok je nije natjerao Europski sud za ljudska prava
1
Desetljećima je u poljima između Napulja i Caserte zakapan i spaljivan opasni otpad. Posljedice su ostale u tlu i vodama, a Italija ništa nije poduzimala sve dok je nije natjerao Europski sud za ljudska prava
U poljima oko Acerre prve znakove katastrofe nisu pokazali mjerni instrumenti ni državni laboratoriji, nego ovce. Životinje iz stada obitelji Cannavacciuolo počele su rađati deformiranu mladunčad, s nepravilno oblikovanim glavama i očima na neuobičajenim mjestima. Uslijedile su bolesti među ljudima. Od raka su obolijevali članovi iste obitelji, susjedi i stanovnici okolnih mjesta.
Alessandro Cannavacciuolo još je kao dijete gledao kako njegov otac i stric pokušavaju dokazati da netko sustavno truje njihovu zemlju. Njihove prijave dočekane su pucnjevima, zapaljenim automobilima i ubijenim ovcama ostavljenima kao upozorenje. Danas je Cannavacciuolo jedno od najpoznatijih lica borbe protiv ekomafije – kriminalnog sustava koji je velik dio Kampanije pretvorio u ono što se naziva ‘Terra dei Fuochi’, odnosno ‘Zemlja vatre’.
Naziv označava široko područje između Napulja i Caserte u kojem se od osamdesetih godina ilegalno odlagao, zakapao i spaljivao komunalni i industrijski otpad. Noću su gorjele gomile smeća, dok su kamioni dovozili opasne materijale iz različitih dijelova Italije, a prema nekim izvještajima i iz drugih europskih država.
Državne institucije za problem su znale najmanje od 1988. godine. Unatoč tome, nije provedena sustavna sanacija razmjerna opasnosti. Otrovne tvari završavale su u tlu i podzemnim vodama, a spaljivanjem otpada oslobađali su se dioksini i drugi kancerogeni spojevi.
Istraživanja su poslije utvrdila prisutnost arsena, žive i olova, dok je talijanski Visoki institut za zdravstvo evidentirao 2767 ilegalnih odlagališta u 38 općina dviju pogođenih pokrajina. Prema tim podacima, 37 posto stanovnika tih općina živi na manje od stotinu metara od jednog takvog mjesta.
‘Zemlja vatre’ zato nije samo ekološka katastrofa. Riječ je o dugotrajnoj javnozdravstvenoj i društvenoj krizi čije posljedice snose ljudi koji od kriminalnog posla nisu imali nikakvu korist.
Pojam ‘ekomafija’ skovala je talijanska organizacija Legambiente 1994. godine kako bi opisala organizirani kriminal povezan s otpadom, bespravnom gradnjom, ilegalnim kamenolomima, uništavanjem životinja i kulturne baštine te drugim napadima na okoliš.
Posao s otpadom posebno je privlačan kriminalnim skupinama: zarada je velika, a rizik kažnjavanja dugo je bio malen. Tvrtke koje su trebale skupo platiti propisno zbrinjavanje opasnog materijala mogle su ga znatno jeftinije predati posrednicima povezanim s mafijom. Otpad bi zatim, uz krivotvorenu dokumentaciju, na papiru postao bezopasan, a u stvarnosti završio u polju, kamenolomu ili vatri.
Kako je taj sustav funkcionirao, detaljno je opisao Gaetano Vassallo, vlasnik tvrtke za zbrinjavanje otpada koji je više od dvadeset godina surađivao s klanom Casalesi. Kada je 2008. postao pokajnik i počeo surađivati s državom, tvrdio je da nije bilo potrebno korumpirati samo jednoga čovjeka. Plaćalo se političare, tehničke stručnjake, lokalne službenike i vlasnike zemljišta. Prijetnje često nisu bile potrebne jer je samo spominjanje mafijaških zaštitnika bilo dovoljno. Krivotvoreni dokumenti osiguravali su da tereti tijekom prijevoza izgledaju zakonito.
Korupcija zato nije sporedna pojava ekomafije, nego njezina osnovna infrastruktura. Bez suradnje dijelova legalnog gospodarstva i javne uprave kriminalni otpad ne bi mogao desetljećima neopaženo putovati kroz zemlju.
Prema izvještaju ‘Ecomafia 2025’, u Italiji je tijekom 2024. zabilježeno 40.590 kaznenih djela protiv okoliša – više od 111 dnevno. Procijenjeni prihod ekomafija dosegnuo je 9,3 milijarde eura. Najviše prekršaja i kaznenih djela zabilježeno je u građevinskom sektoru, a slijedi ciklus otpada s više od 11.000 slučajeva. Čak 42,6 posto svih evidentiranih kaznenih djela koncentrirano je u Kampaniji, Apuliji, Kalabriji i Siciliji, regijama s tradicionalno snažnom prisutnošću mafije.
Kampanija je predvodila nacionalnu ljestvicu sa 6104 kaznena djela, dok je Napulj bio najpogođenija talijanska pokrajina. Legambiente je zabilježio i 88 istraga povezanih s korupcijom u ekološkim poslovima, javnim radovima, gospodarenju otpadom, pročišćavanju voda i izdavanju okolišnih dozvola. Brojke pokazuju da ‘Zemlja vatre’ nije izolirana priča iz prošlosti. Ona je najvidljivija posljedica poslovnog modela koji i dalje postoji.
Prekretnica je stigla 30. travnja 2025., kada je Europski sud za ljudska prava presudio u predmetu ‘Cannavacciuolo i drugi protiv Italije’. Sud je zaključio da država, premda je desetljećima znala za opasnost, nije dovoljno brzo procijenila rizike, spriječila nastavak onečišćenja ni pravodobno informirala stanovnike.
Italiji je ostavljen rok od dvije godine za uspostavljanje sveobuhvatne strategije, neovisnog mehanizma nadzora i javno dostupne informacijske platforme. Sud je naglasio i hitnost sanacije onečišćenih područja te zatražio uključivanje lokalnih zajednica i organizacija civilnog društva. Presuda je važna jer ekološku katastrofu nije tretirala samo kao pitanje upravljanja otpadom, nego kao povredu prava na život.
Talijanska vlada imenovala je nacionalnog povjerenika Giuseppea Vadalà, a novim propisima pooštrila kazne za ilegalno odlaganje i trgovinu otpadom. Predviđene su suspenzije poslovnih dozvola i isključivanje tvrtki koje krše propise iz nacionalnog registra okolišnih operatera. Ipak, sanacija napreduje sporo. Potpuno je osigurano tek nekoliko najpoznatijih kontaminiranih lokacija, dok razmjeri onečišćenja zahtijevaju mnogo više novca, vremena i političke odlučnosti.
Građanske udruge, lokalni stanovnici, istražitelji i novinari desetljećima su prikupljali dokaze koje institucije nisu uspijevale ili nisu željele povezati. Upravo je njihov rad na kraju doveo Italiju pred Europski sud za ljudska prava.
‘Govoriti o sanaciji, a zatim ne učiniti ništa, znači ubiti te ljude dvaput’, upozorio je Cannavacciuolo. Sada je došao red na teži dio priče. Presuda sama ne može ukloniti teške metale iz tla, očistiti podzemne vode ni vratiti povjerenje ljudima koji su desetljećima upozoravali da ih se truje.
Posljednjih je godina Italija značajno pooštrila udar na ekomafiju, kombinirajući zakonodavne reforme, tehnološki nadzor i pravosudni pritisak. Povijesnim izmjenama Ustava 2022. godine zaštita okoliša i ekosustava postala je izravna ustavna obveza države, dok su u Kazneni zakon uvedena teška kaznena djela poput ekocida i ekološke katastrofe, koja nose i do 15 godina zatvora. Primjenom rigoroznih antimafijaških zakona, država sustavno plijeni imovinu, vozila i tvrtke uključene u ilegalni biznis s otpadom.
Na terenu ključnu ulogu igraju specijalizirane jedinice karabinjera u suradnji s Nacionalnom direkcijom za borbu protiv mafije. Za otkrivanje ilegalnih odlagališta u kršu i u ‘Zemlji vatre’ u Kampaniji sve se više koriste dronovi, satelitske snimke i digitalni sustav za praćenje opasnog otpada u stvarnom vremenu.
Unatoč stotinama uhićenja i razbijenih mreža, borba i dalje traje jer kriminalne organizacije poput ‘Ndranghete i Camorre sve češće pokušavaju legalizirati poslove kroz fiktivne tvrtke za reciklažu i obnovljive izvore energije.
‘Zemlja vatre’ više nije skrivena. Poznate su lokacije, posljedice, metode i ljudi koji su omogućili sustav. Ostaje pitanje može li država učiniti ono što nije tijekom prethodnih desetljeća – ugasiti požar koji je predugo zanemarivala.
