Dok Europa broji dane do početka Svjetskog prvenstva, mnogi američki mediji bave se drugim temama. Razlog nije nezainteresiranost za nogomet, nego činjenica da ga američka kultura doživljava bitno drukčije od ostatka svijeta.
1
Dok Europa broji dane do početka Svjetskog prvenstva, mnogi američki mediji bave se drugim temama. Razlog nije nezainteresiranost za nogomet, nego činjenica da ga američka kultura doživljava bitno drukčije od ostatka svijeta.
Dok se u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Argentini ili Brazilu početak Svjetskog prvenstva doživljava gotovo kao vjerski raznik, pregled najutjecajnijih američkih medija posljednjih dana otkriva sasvim drukčiju sliku. Umjesto naslovnica posvećenih reprezentacijama, analizama skupina i prognozama rezultata, nailazimo na stranice ispunjene svakodnevnim ‘zemaljskim’ temama, a ako slučajno neka nogometna tema i naleti bavi se zaradom Cristiana Ronalda, turističkim učincima prvenstva, marketinškim kampanjama i poslovnim prilikama koje donosi najveći nogometni događaj na svijetu.
Na prvi pogled moglo bi se zaključiti kako Amerikance nogomet jednostavno ne zanima, no stvarnost je puno složenija. Nije baza u tome da oni ne vole nogomet, nego da ga doživljavaju bitno drukčije nego mi u Europi.
Za većinu europskih zemalja, o Hrvatskoj da ne govorimo, nogomet je puno više od sporta. Dio je nacionalnog identiteta, lokalne tradicije i kolektivnog sjećanja. Klubovi se nasljeđuju unutar obitelji, navijačke priče prenose se s generacije na generaciju, a utakmice često imaju emocionalnu težinu koja daleko nadilazi sam rezultat.
U Americi je situacija drukčija jer tamo nogomet nije središte sportskog svemira nego samo jedan od sportova koji se bore za pažnju publike, a konkurencija nije mala. Američki sportski krajolik desetljećima oblikuju NFL, NBA, MLB i sveučilišni sportovi. Američki nogomet, košarka i baseball zauzimaju prostor koji u Europi pripada nogometu, a uz njih veliku publiku imaju i NHL, NASCAR te UFC.
Zbog toga Svjetsko prvenstvo u američkim medijima ne izaziva istu vrstu kolektivne euforije kakvu izaziva u Europi što nipošto ne znači da su oni imuni na sportsku euforiju. U tom smislu dovoljno je samo reći Super Bowl.
Mi Europljani polazimo od pretpostavke da je nogomet normalna stvar i da je sve ostalo odstupanje od normale, ali to je samo privid i perspektiva našeg kontinenta, Južne Amerike, dijela Afrike i Azije. Nogomet je kod nas duboko ugrađen u nacionalni identitet, kao dio stogodišnjeg procesa, a Amerika je izgradila vlastiti sportski ekosustav prije nego što je nogomet stigao postati dominantan. Oni ga ne odbacuju, samo ga konzumiraju na svoj ‘američki’ način.
Da prosječnog Amerikanca pitate kako je moguće da neće gledati Svjetsko prvenstvo, on bi vam vjerojatno odgovorio protupitanjem ‘kako možete propustiti Super Bowl’, do kojeg vam je vjerojatno stalo koliko do lanjskog snijega.
To nije razlika u sportu nego u kulturi i stvar je koju bismo mogli proglasiti antropološkim pogledom na dvije civilizacije koje gledaju isti teren, istu loptu i iste igrače, a vide potpuno različite stvari.
Dok europski mediji raspravljaju o taktikama, izbornicima i sastavima reprezentacija, američki mediji češće analiziraju financijske učinke prvenstva, televizijska prava, marketing, razvoj infrastrukture ili utjecaj na lokalno gospodarstvo. To je njihova perspektiva i zato jutros na stranicama Newsweeka, The Atlantica, Forbesa, The Economista, The Washington Posta ili New York Timesa nogometa nema, ili ga ima jako malo.
Ipak, interes za nogomet u Sjedinjenim Državama posljednjih desetljeća neprestano raste, posebno među mlađim generacijama, Latinoamerikancima i u urbanim sredinama, a Svjetsko prvenstvo koje se ove godine održava u SAD-u, Kanadi i Meksiku dodatno je povećalo zanimanje javnosti. Zanimanje definitivno raste, ali nogomet u Americi nema ni približno onakav status kakav ima u Europi.
Jedna od razlika između europske i američke sportske kulture možda je i način kako se publika emocionalno povezuje sa sportom. Mi prvo zavolimo klub, koji često dobijemo kao poklon ili obvezu čim se rodimo jer sklonost bilom, plavom ili narančastom dresu uvelike ovisi o adresi vašeg rodilišta, dok se Amerikanci prvo zaljubljuju u pojedinca, sportaša, prije kluba i kolektiva. Zato su tamo Lionel Messi, David Beckham ili Cristiano Ronaldo veće medijske priče od klubova u kojima igraju i natjecanja u kojima sudjeluju.
Dobar primjer za to je dolazak Messija u MLS što je izazvalo ogroman interes američkih medija i publike. Mnogi analitičari smatraju da nijedan drugi događaj u povijesti američkog nogometa nije imao tako snažan kulturni i tržišni učinak.
Američka pop kultura već desetljećima funkcionira kroz osobnosti pa su filmske zvijezde, glazbenici, influenceri i sportaši publici često važniji od institucija kojima pripadaju. Zato će američki poslovni mediji radije objaviti analizu Ronaldova bogatstva ili istražiti brend njegovih kopački nego raditi detaljan pregled portugalske reprezentacije.
Puno zanimljiviji fenomen od svega navedenoga predstavlja činjenica da milijuni američke djece igraju nogomet i u mnogim dijelovima zemlje riječ je o jednom od najpopularnijih sportova među osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Međutim, kada odrastu, okreću se ‘američkim’ sportovima, recimo prema NFL-u, NBA-u ili baseballu. Nogomet im je odličan za rekreaciju i za kvalitetan razvoj mladog organizma, ali ne i za profesionalnu karijeru. Kod nas dijete koje od malih nogu navija za Hajduk, Dinamo, Liverpool ili Milan najčešće ostaje vjerno tom klubu cijeli život.
U Americi je, čini se, sportski identitet fleksibilniji i manje je vezan uz tradiciju što u neku ruku ima smisla ako, karikirajmo malo, znamo da hrvatski klub Hajduk postoji već 115 godina, a SAD će tek navršiti 250. rođendan.
Kada Hrvatska igra važnu utakmicu na Svjetskom prvenstvu, prazne se ulice, odgađaju sastanci i cijela država nekoliko sati diše kao jedno. Amerikanci će podržati svoju nogometnu vrstu, ali neće tome pridavati ni blizu onoliko pažnje kao mi, ni blizu onoliko pažnje koju će posvetiti Super Bowlu.
Velik broj Amerikanaca pratit će prvenstvo, no istodobno milijuni drugih ostat će potpuno usmjereni na svoje svakodnevne interese, bez osjećaja da se događa događaj koji zaustavlja naciju. Što nipošto ne znači da nogomet u SAD-u nema budućnost. Baš naprotiv. Mnogi stručnjaci smatraju da se upravo u Americi događa jedna od najzanimljivijih sportskih priča 21. stoljeća jer nogomet više nije egzotični europski sport kakvim ga je dio američke javnosti smatrao prije nekoliko desetljeća. Uz sve te razlike između naše i njihove percepcije, nogomet je danas sport koji i tamo privlači sve više gledatelja, sponzora i medijske pozornosti.
Moglo bi se reći da je nogomet u Americi rastući kulturni pokret i nešto što oni otkrivaju na svoj način, kroz lik i djelo Messija, društvene mreže, videoigre, streaming platforme i međunarodne sportske spektakle. I zato je SAD jedno od najzanimljivijih nogometnih tržišta na svijetu, a nogomet stvar zbog koje će na neko vrijeme morati zakopati i ratne sjekire, makar to pokvarilo raspored Donaldu Trumpu i odgodilo aktivnosti njegove administracije u odnosu na Iran ili bilo koji drugi predmet njihova geopolitičkog interesa.
Neke stvari će zbog nogometa stati, ali ne onako kako će Europa i Hrvatska stati zbog devedesetak minuta plus sudačka nadoknada jednom kada utakmica krene. Za pravi rezultat dali bi sto Amerika, sve na svijetu mi bi dali.
