Znanstvenici i ekolozi sve glasnije upozoravaju na neugodnu istinu da naša opsesija masovnim pošumljavanjem često radi više štete nego koristi
Znanstvenici i ekolozi sve glasnije upozoravaju na neugodnu istinu da naša opsesija masovnim pošumljavanjem često radi više štete nego koristi

Uredno posloženi redovi nasmijanih volontera, blatne čizme i stotine mladih sadnica koje vire iz zemlje obavezna su scenografija svake uspješne ekološke kampanje. Medijski naslovi spremno slave još jednu pobjedu nad klimatskim promjenama, fotografije se masovno dijele na društvenim mrežama, a projekt dobiva zelenu kvačicu društvene odgovornosti. No, kada se tlo osuši, a volonteri odu kućama, ostaje pitanje koja je stvarna sudbina tog mladog drveća.
Znanstvenici i ekolozi sve glasnije upozoravaju na neugodnu istinu da naša opsesija masovnim pošumljavanjem često radi više štete nego koristi. Dok čovjek bjesomučno broji sadnice kako bi nahranio statistiku i umirio savjest, prava priroda nudi daleko moćnije rješenje, pod uvjetom da je pustimo na miru.
Glavni problem masovnih akcija leži u ljudskoj potrebi za brzim rezultatima. Želimo novu šumu i želimo je odmah, pa se na degradiranim terenima najčešće sade brzorastuće vrste poput bora ili eukaliptusa. Umjesto živog ekosustava dobivamo ono što biolozi nazivaju zelenim pustinjama. Te šume izgledaju impresivno iz zraka, ali su u unutrašnjosti biološki mrtve jer u njima nema slojevitog grmlja, tlo postaje kiselo, a ptice i kukci nemaju izvor hrane.

Takve umjetne plantaže drveća također su prve na udaru bolesti i šumskih požara. Još gora pogreška je sadnja na krivim mjestima, poput prirodnih travnjaka i tresetišta. Pretvaranje tih područja u šume zapravo oslobađa goleme količine ugljika jer su tresetišta već sama po sebi najveći svjetski spremnici ugljika, a njihovo preoravanje predstavlja ekološki autogol.
S druge strane, prirodna regeneracija, odnosno proces u kojem se tlo jednostavno prepusti samom sebi, nema PR agenciju, ali ima milijune godina iskustva. Kada prirodu pustimo da sama odradi posao, događa se selekcija koju čovjek s lopatom ne može replicirati. Priroda dopušta da proklija samo ono sjeme koje je savršeno prilagođeno tom specifičnom mikrolokalitetu.
Prirodna šuma je vizualno neuredna, puna drveća različite starosne dobi, grmlja i korova, a upravo ta neurednost stvara otpornost na klimatske šokove. Istraživanja potvrđuju da šume nastale prirodnim putem zadržavaju ugljik znatno dulje i stabilnije od umjetnih nasada, a cijeli proces je pritom potpuno besplatan.

To ne znači da trebamo zauvijek odbaciti lopate, već da moramo prijeći na takozvanu potpomognutu prirodnu regeneraciju. Umjesto da glumimo stvoritelje, naša bi se uloga trebala svesti na ulogu zaštitnika. To podrazumijeva ograđivanje terena od stoke koja brsti mlade izboje, uklanjanje invazivnih vrsta i minimalnu, ciljanu sadnju autohtonog drveća samo tamo gdje je tlo toliko uništeno da obnova ne može započeti sama. Prava ekološka osviještenost ne mjeri se brojem zabijenih lopata, već prostorom koji smo ostavili prirodi da ponovno uspostavi svoja pravila, jer drveće najbolje raste kada ga čovjek ne pokušava naučiti kako se to radi.
Koristimo nužne kolačiće za rad stranice, a uz vaš pristanak i analitičke i kolačiće trećih strana (npr. Google i YouTube) za mjerenje posjećenosti i prikaz sadržaja. Postavke možete promijeniti u bilo kojem trenutku.