INTERVJU Jëan Fixx: ‘Hindsight je putovanje kroz rave kulturu na način kako je oblikovala moj život’

Jëan Fixx glazbeni je alias multidisciplinarnog umjetnika Félixa Fernándeza koji je svoje producentsko putovanje započeo 2018. godine debitantskim EP izdanjem ‘Uncanny Valley’. Njegov eklektični glazbeni ukus vodi ga prema hipnotičkim strukturama techna, ali pritom zadržava snažan utjecaj electra i zaraznih synthwave melodija. Te utjecaje neustrašivo kombinira s industrial zvukovima i gustim, reverberirajućim atmosferama dubstepa, približavajući se pritom IDM estetici.

Ta jedinstvena mješavina jasno je prisutna na njegovom drugom EP-ju ‘Globalizer’, objavljenom u prosincu 2020. godine za label Deep Different. Izdanje je predstavio ugledni glazbeni blog ‘Ruido de Fondo’, a pjesme su emitirane i u prestižnim radijskim emisijama ‘Paralelo 3’ i ‘Fluido Rosa’ na Radio 3.

Njegov prvi studijski album ‘2084’ sastoji se od devet pjesama koje funkcioniraju poput poglavlja retrofuturističke priče, u kojoj digitalni elementi povremeno poprimaju organsku prisutnost nalik prirodnim zvukovima.

Nastupao je na festivalima poput Fanzine Festa, Tamden Festa i Senda Festa. Kao DJ nastupao je i u odabranim klubovima elektroničke scene sjeverne Španjolske, uključujući Black Club u Santiago de Composteli i Mondo Club u Vigu, dok su njegovi setovi predstavljeni u podcastima poput Counterraism i Archaic.

Njegov ‘Hindsight’, koji će 22. svibnja biti objavljen za INNFLEXIA, retrospektivno je putovanje kroz rave memoriju i zvučni identitet. Kroz 54 minute, Jëan Fixx dekonstruira i ponovno oblikuje jezike plesnog podija koji su ga formirali — od industrialom inspiriranog techna i electra do EBM-a, electroclasha i synthpopa — filtrirajući ih kroz suvremenu, psihodeličnu i emocionalno nabijenu prizmu.

Umjesto nostalgične posvete, album funkcionira kao rekonstrukcija klupske kulture iz postindustrijske perspektive. Acid teksture, progresivne strukture i njegov prepoznatljiv vokalni pristup oblikuju narativ transformacije: način na koji je elektronička glazba postala i utočište i okvir za osobnu evoluciju.

Hindsight nije samo slavljenje intenziteta plesnog podija, već i kritički pogled unatrag na formativnu energiju rave kulture — ponovno je prisvajajući kao prostor izgradnje identiteta, otpora i emocionalne ekspanzije. Novo izdanje definitivno je bilo povod za intervju s artistom koji je napravila naša berlinska dopisnica Eden Blue.

Tijekom posljednjih nekoliko godina objavio si puno glazbe, prelazeći između kraćih EP izdanja i dužih projekata. Što ti LP format kreativno omogućuje, a što EP ne, posebno kada je riječ o albumu HINDSIGHT?

Moj prvi LP, 2084, objavljen je 2022. godine nakon što sam već izbacio dva EP-ja. Kasnije sam objavio još jedan EP pod nazivom CIRCA, kao i nekoliko zajedničkih EP izdanja s drugim izvođačima.

Za mene je velika razlika između stvaranja proširenog iskustva koje traje gotovo sat vremena i izrade EP-ja upravo u tome što se kreativna sloboda širi. Kod HINDSIGHTA zanimalo me ispričati nešto puno šire: blizak odnos koji sam razvio s rave i klupskom kulturom te način na koji je ona oblikovala moj odnos prema vlastitom životu. Ta ideja trebala je dugo vremena da se potpuno konsolidira u konkretan projekt pa izolirane pojedinačne pjesme jednostavno nisu bile dovoljne.

LP zahtijeva složeniju dramaturgiju, a Hindsight je osmišljen kao putovanje koje se može doživjeti od početka do kraja, iako ga se može slušati i fragmentirano.

Postoji li neka zabavna ili neočekivana anegdota iz studijskih sessiona za Hindsight, možda trenutak kada je greška zapravo postala ključni dio neke pjesme?

Proces nastanka ovog LP-ja bio je dug, gotovo pet godina, tako da je definitivno bilo nekoliko iznenađenja i neočekivanih obrata putem. Primjerice, ‘Pink Noise’ je izvorno bio izgrađen oko euforične ljubavne pjesme o neuzvraćenoj ljubavi koju sam napisao odmah nakon pandemije. Jednog dana, dok sam eksperimentirao s njom jer je nikako nisam želio objaviti u originalnom obliku, promijenio sam nekoliko sintesajzera i napisao nove stihove temeljene na formalnim aspektima zvuka i glazbene produkcije. Pjesma se odjednom pretvorila u nešto razigrano i izrazito usmjereno na plesni podij.

Još jedna pjesma također je mutirala tijekom procesa. U početku je refren pjesme ‘Son of Fire’ zapravo pripadao traci koja je kasnije postala ‘Doppelgänger’. Na kraju se ta pjesma udaljila od svoje electroclash strukture i krenula prema mračnijem EBM smjeru. Ta promjena na kraju je koristila objema pjesmama: jedna je postala izrazito dramatična, dok je druga razvila vrlo ironičan smisao za humor.

Kako pristupaš imenovanju pjesama? Dolaze li naslovi iz emocionalnog stanja tijekom produkcije ili nastaju tek kada je glazba potpuno formirana?

Većina naslova pojavljuje se na kraju procesa produkcije albuma, kada sam već odabrao pjesme. No neki naslovi, poput ‘Son of Fire’ ili ‘La Fiesta’, prisutni su gotovo od samog početka jer dolaze izravno iz stihova, a upravo ti stihovi definiraju samu bit pjesama.

Kako danas izgleda tvoj studijski setup? Postoji li neki ‘sveti gral’ hardvera ili softvera koji definira Jëan Fixx zvuk?

Moj studijski setup zapravo je prilično skroman i vrlo usmjeren na DAW okruženje. Moj način komponiranja duboko je povezan s Ableton Liveom jer sam godinama radio kao video editor, pa mi je, kada sam 2017. počeo stvarati glazbu, njegovo sučelje djelovalo vrlo intuitivno.

Koristim nekoliko MIDI kontrolera i volim kombinirati klasične pluginove s novijom generacijom alata. Pretpostavljam da upravo taj način produkcije oblikuje moj zvuk, iako ponekad vidim druge izvođače koji stvaraju slične stvari iz puno analognijih okruženja. Mislim da su moji zvučni i glazbeni korijeni fundamentalno analogni, ali kao autor vrlo prirodno funkcioniram unutar digitalno orijentiranog okruženja.

Kako izgleda tvoje idealno studijsko okruženje? Je li to mjesto strukturirane discipline ili kaotičnog eksperimentiranja?

Kaos mi ne pomaže razmišljati niti me inspirira. Ipak, u određenim trenucima procesa moram se odmaknuti od reda koji si obično namećem kako bih se osjećao slobodnije i više eksperimentirao. No na vizualnoj razini trebam red oko sebe da bi moja kreativnost mogla teći. Zapravo sam vrlo metodičan kada je riječ o stvaranju.

Kada započinješ novu pjesmu, krećeš li najčešće od ritma ili prvo dolazi melodijska ili vokalna ideja?

Svaka pjesma je vlastiti svijet, ali obično počinjem s bass linijom i kick bubnjem. Nakon toga pustim da stvari prirodno teku jer jedan element počinje tražiti drugi. Ponekad krenem od vokalne linije, ali to je kod mene rjeđe.

Kako znaš da je pjesma zaista završena i spremna za podijeliti je sa svijetom?

Izrazito sam perfekcionist i iskreno, to nije uvijek korisno. Ponekad mislim da je pjesma gotova, ali onda je ponovno poslušam nekoliko dana kasnije i više nemam isti osjećaj prema njoj. Potrebna mi je distanca da bih znao je li ono što sam napravio zaista vrijedno.

Kada budem siguran, obično se nalazim sa svojim dragim Lefrenkom kako bismo dovršili mix i mastering te pjesmu pripremili ‘za izlazak na pozornicu’.

Svaki umjetnik prolazi kroz kreativne blokade. Koja je tvoja metoda za izlazak iz faze kada inspiracija ne dolazi?

Kada sam glazbeno blokiran, pokušavam se fokusirati na druge vrste posla koje su manje kreativne jer, nažalost ili na sreću, umjetnici danas moraju raditi puno drugih poslova osim samog stvaranja.

Istovremeno sam multidisciplinarni odnosno transdisciplinarni umjetnik pa, ako zapnem tijekom skladanja glazbe, mogu prijeći u druge kreativne procese koji nisu povezani s glazbom. Primjerice, dok sam radio na Hindsightu, paralelno sam prikupljao materijale iz svoje video arhive koji odražavaju moj odnos prema klupskoj i plesnoj kulturi. Počeo sam povezivati te vizualne materijale sa svakom pjesmom i na kraju sam napravio videospot za svaku pjesmu na albumu Hindsight. Taj proces će mi u konačnici pomoći da ovo djelo prenesem publici na puno osobniji način.

Koji izvođači utječu na tvoj rad?

Za ovaj album, koji očito ima retrospektivnu perspektivu, postoji nekoliko glazbenih referenci koje su me fascinirale u različitim trenucima mog životnog puta, poput Miss Kittin, Anthonyja Rothera, The Hackera, DJ Hella, Ellen Allien, T. Raumschmierea, Tige, Underworlda i Vitalica.

Izvan svijeta elektroničke glazbe, koje druge umjetničke forme najviše utječu na tvoj zvuk, bilo da je riječ o filmu, književnosti ili vizualnoj umjetnosti?

Studirao sam likovnu umjetnost i moja umjetnička putanja nikada nije bila usmjerena na odvajanje disciplina, već na umjetničko stvaranje smješteno unutar suvremenosti. Na mene jednako može utjecati film Gaspara Noéa ili Davida Cronenberga kao i scenski rad Meg Stuart, performans Hiroakija Umede, fotografska serija Nan Goldin ili knjiga Paula B. Preciada.

No ono što najviše utječe na moju glazbu uglavnom je povezano s vizualnim, osjetilnim ili iskustvenim. Mogu zamisliti kako bi zvučala instalacija Olafura Eliassona ili rad Yayoi Kusame. A kada stojim pred fotografijom Wolfganga Tillmansa, još uvijek mogu čuti odjeke raveova koji su inspirirali dio njegova rada.

Kada bi mogao surađivati s bilo kojim umjetnikom iz bilo kojeg razdoblja, tko bi to bio i kakvo biste ‘zvučno dijete’ zajedno stvorili?

Mislim da bi bilo nevjerojatno stvarati nešto s renesansnim umjetnikom Michelangelom Buonarrotijem. Zamišljam rezultat kao emocionalno intenzivan rad ispunjen repetitivnim melodijskim fragmentima i aditivnim procesima.

Mogu zamisliti i suradnju sa spisateljicom Mary Shelley. Volio bih stvoriti glazbenost njezina Frankensteina. To bi vjerojatno postao downtempo, gotovo ambijentalni projekt s gotičkim atmosferama i zvukovima koji se približavaju dubstepu.

Kako energija publike uživo mijenja način na koji doživljavaš vlastitu glazbu u odnosu na slušanje u studiju?

Umjetnici su naravno vrlo osjetljivi na način na koji publika prima naše radove i nevjerojatan je osjećaj kada tijekom nastupa vidiš da netko postaje emotivan jer tada emocija postaje uzajamna i sama sebe hrani.

Istovremeno duboko uživam u samoći studija jer tamo nisam uvjetovan pogledom drugih ljudi i upravo tamo sve nastaje.

Kada bi tvoja glazba bila soundtrack za film, kako bi izgledala uvodna scena?

Kamera prati ženu koja u sumrak vuče kofer na kotačićima. Vidimo je s leđa u srednjem kadru, gotovo kao u nekom filmu Gusa Van Santa. Ulazi u napuštenu industrijsku zonu gdje priroda polako ponovno preuzima prostor. Vidim puno više od toga, ali radije ne bih otkrivao detalje za slučaj da to jednog dana zaista snimim… LOL

Imaš li neke buduće planove koje bi želio podijeliti s nama?

Volio bih osmisliti projekt koji bi postojao negdje između glazbe i performans umjetnosti, nešto posebno stvoreno za pozornicu. Ideja mi još uvijek nije potpuno definirana, ali to je nešto o čemu stalno razmišljam i nadam se da ću jednog dana to uspjeti pretvoriti u stvarnost.