Arhitekt kaosa koji je srušio zidove DJ kabine: Matias Aguayo ismijava sterilnu klupsku scenu

Umjesto da prati utabane staze klupske industrije, bira ulogu onoga koji kvari planove. On je performer koji će usred seta napustiti sigurnost DJ pulta, uzeti mikrofon i pretvoriti podij u kazalište pokreta, brišući granicu između onoga tko pušta glazbu i onoga tko na nju pleše. Njegova biografija ne stane u klasičan press-kit: ona se rasteže od suradnji s beskućnicima i zatvorenicima u pariškom Théâtre du Châtelet, pa sve do organiziranja gerilskih Bumbumbox partija na ulicama južnoameričkih metropola.

To je Matias Aguayo, čileansko-njemački vizionar koji ove subote stiže u Zagreb, točnije u Peti Kupe. Zajedno s rotterdamskim majstorom Marsmanom nastupit će u večeri otvorenja terase ovog kluba u Trnjanskoj 5. Dvojica dolaze na poziv Marijana Felvera koji je s Antonijom Zuzom domaćin ove večeri.

Matias Aguayo, promoAguayov rad s institucijama nije ga ukrotio, već mu je izoštrio osjećaj za energiju prostora. Dok je u kazalištu svaki pokret dio precizne mreže, u klubu Aguayo traži nešto posve suprotno – sirovi, neplanirani razgovor.

‘U plesnoj situaciji nemam pojma što ću svirati do nekoliko minuta prije seta. Mislim da je to bit svega. Kako započeti razgovor? Kako se poljubiti? To ne možete planirati, za to je potrebno dvoje ili više strana. Plesni podij je mjesto za testiranje stvari.’

Iz bunta protiv sterilne elektronike rođen je i njegov label Cómeme, kanal za neispolirani zvuk Latinske Amerike, kao i kultni album ‘Ay Ay Ay’ – djelo izgrađeno gotovo isključivo od loopova ljudskog glasa. Danas, dok se klupska scena ponovno guši u pretjeranoj ozbiljnosti i funkcionalnom technu, Aguayo britko secira novo normalno.

‘Mislim da je techno postao sušta suprotnost svemu što sam u njemu volio. Postoji zabluda da ozbiljno znači dublje. To mi je oduvijek bilo smiješno – ne mogu preozbiljno shvatiti glazbenike koji su smrtno ozbiljni. Podsjećaju me na tinejdžere koji puštaju brkove da bi ih smatrali odraslima. Ozbiljnost je često strategija plitkih ljudi da sakriju unutarnju nesigurnost. Techno koji ja volim je punk, to je groove, to je prljavo.’

Njegov novi album ‘Anenoa’ nastavak je tog otpora protiv digitalne savršenosti i algoritamske poslušnosti. U takvom vremenu, Aguayo svjesno bira ranjivost.

‘Živimo u vremenu u kojem se nagrađuju neoriginalnost i umjetnička poslušnost. To smatram opasnim. U vremenima gdje čak i stvari koji nisu napravljene s AI-jem počinju zvučati kao AI, prednost je nuditi ovu zaigranost gdje publika shvaća da se ovo događa samo večeras, samo sada, i da je dio toga jer se dijeli ranjivost.’

Zagreb tako dobiva priliku svjedočiti setu koji se ne pokorava trendovima, već trenutku. Aguayo donosi svoj ‘Yayegé’ vibe – onaj specifičan osjećaj dolaska kući u prostor koji istovremeno podsjeća na drvenu kolibu i svemirski brod, gdje je jedino pravilo da se svaka sekunda može pretvoriti u improvizirani performans.