Karlo Vrančić je stipendist Harvarda, sluša kolegije s MIT-a, neko vrijeme proveo je u CERN-u, zanima ga video produkcija, voli košarku i jedan je od najgenijalnijih mladih ljudi za kojeg znamo. Ako mislite da je zbog Harvarda uštogljeni štreber, jako se varate. Mali je sve sveova.
Karlo Vrančić, šibenski student koji studira na Harvardu i čiji je AI startup nedavno proglašen najboljim projektom na MIT AI Studio Demo Dayu 2025., u podcastu ‘Podkist’ otvorio je jedno od najosjetljivijih pitanja današnjice: je li kreativnost doista nešto što nas nepovratno odvaja od umjetne inteligencije – ili samo posljednja iluzija koju pokušavamo obraniti.
Govoreći o budućnosti AI-generiranih filmova, Vrančić smatra da je naša trenutna odbojnost prema takvom sadržaju više stvar tehničke nedovršenosti nego suštinskog otpora.
‘Imamo neku prirodnu odbojnost prema AI videima ili slikama. Onaj uncanny valley. Ali zašto je to tako? Jer jednostavno nisu još dovoljno dobri. Nije da se nama to ne sviđa zato jer je to AI. Nama se to ne sviđa zato jer još nije dovoljno dobro’, kaže.
Kao ilustraciju navodi usporedbu koju je, kako kaže, iznio glazbenik will.i.am. Ako su ‘baš istog okusa’, većina ljudi u dućanu neće birati organske banane samo zato što su organske, nego će uzeti one koje su jeftinije. Po toj logici, kada AI filmovi postanu jednako kvalitetni kao ljudski, pitanje njihova podrijetla mnogima će postati sporedno.
Vrančić upozorava da je današnji problem umjetne inteligencije često u samom inputu.
‘Bottleneck je trenutno kod AI-ja često u promptovima. Input koji mi dajemo modelima je ono što nas usporava da output bude bolji’, objašnjava. Paradoksalno, što su modeli napredniji, ljudi postaju lijeniji u formuliranju uputa, pa se kvaliteta rezultata ne povećava proporcionalno snazi alata.
No središnji dio njegova promišljanja tiče se same definicije kreativnosti.
‘Kreativnost je naš zadnji stup obrane kojim se branimo da smo bolji od AI-ja’, kaže. I zatim predlaže drukčiju interpretaciju: kreativnost kao ‘context switching’.
Prema njegovu tumačenju, ljudi ono što nazivaju kreativnošću zapravo svode na sposobnost da nešto vide u jednom kontekstu i primijene u drugom. Povlačenje paralela, prijenos ideje iz jednog područja u drugo. Kao primjer navodi Appleov dizajn koji je, kako se često ističe, u velikoj mjeri inspiriran radovima njemačkog Brauna.
‘Ali to je ono što AI radi. On isto vidi nešto u nekom kontekstu na training data i prebaci to negdje drugo’, kaže Vrančić.
Ako kreativnost definiramo kao sposobnost kontekstualnog prijenosa, tada tvrdnja da AI nije kreativan postaje klimava.
‘Po ovome kako definiramo kreativnost, ja se ne slažem nužno da AI nema kreativnost’, ističe.
U tom smislu podsjeća i na Picassovu (pripisuje se njemu, ali i T.S. Eliotu i nekim drugima op.a) misao da ‘dobri umjetnici kopiraju, veliki umjetnici kradu’, koju je u formi quotea koristio u slajdu na kolegiju o umjetnoj inteligenciji i umjetnosti na Harvardu. Krađa u tom kontekstu ne znači plagijat, nego reinterpretaciju – ideja preživi tako što se preseli u novi kontekst i dobije novi život.
Vrančić pritom ne zagovara ideju da je umjetna inteligencija već dostigla opću inteligenciju. Dapače, smatra da je jedan od jasnih pokazatelja da još nismo blizu takozvanom AGI-ju činjenica da dva čovjeka različitih razina vještine, s istim ciljem i istim alatom, i dalje dobivaju različite rezultate.
‘Dok god dvoje ljudi različitih razina vještine dobije različit rezultat, mislim da ne možemo pričati o AGI-ju’, kaže. Problem će, dodaje, nastati onog trenutka kada bez obzira na razinu znanja svi budu mogli doći do identičnog ishoda.
Zanimljiv je i njegov pogled na odnos vještine i umjetnosti. U 20. stoljeću, s pojavom konceptualne umjetnosti, tehnička izvedba prestala je biti središte umjetničke vrijednosti. Ideja je postala važnija od zanatske perfekcije. Pojava fotografije, koja je u 19. stoljeću izazvala strah da će ‘uništiti slikarstvo’, pokazala je suprotno – otvorila je nove pravce i proširila polje umjetnosti.
‘AI otklanja frikciju u smislu potrebe za tehničkim znanjem da nešto realiziraš. Ono što ti dalje moraš imati je ideja’, kaže Vrančić. U tom smislu umjetna inteligencija ne zatvara prostor kreativnosti, nego ga potencijalno liberalizira i demokratizira. Ako više nismo ograničeni alatima, tek tada ćemo, smatra, vidjeti jesmo li doista kreativni ili je velik dio onoga što nazivamo kreativnošću bio vezan uz tehničku kompetenciju.
Njegova pozicija je jasna: umjetna inteligencija nije suparnik kreativnosti, nego katalizator koji razotkriva što je u njoj suštinsko, a što je bilo tek vještina maskirana kao genijalnost.
U vremenu kada se sve češće govori o tome hoće li AI ‘uništiti umjetnost’, Vrančić nudi drukčiju tezu: možda će nas tek prisiliti da redefiniramo što umjetnost i kreativnost uopće jesu.
Najjednostavnije rečeno, to čime se Karlo Vrančić bavio kroz ‘Video_Forge’ spada u sam vrh globalnog AI ekosustava jer problem koji rješava nije banalna generacija videa, nego orkestracija AI alata. To je trenutno jedna od stvarnih frikcija u generativnom videu, a ne neka studentska vježba. Fragmentirani workflow je stvaran problem, stoga je fascinantno što je momak napravio s 50 sat i 700 dolara. Pravi je sljednik svog čuvenog prezimena.
Projekt Video_Forge, koji je razvio Karlo Vrančić, osvojio je prvo mjesto prema odluci žirija na MIT AI Studio Demo Dayu 2025., održanom u MIT Media Labu među 38 startupova. Riječ je o alatu koji automatizira izradu AI videa, povezujući scenarij, likove, storyboard i pojedinačne kadrove u jedinstvenu, logički strukturiranu video sekvencu. Važnost projekta leži u rješavanju problema fragmentiranosti postojećih AI alata, koji od korisnika često zahtijevaju složeno i skupo ručno spajanje više različitih sustava.
Rani demo aplikacije dostupan je OVDJE
