Hrvatska se sve više približava identitetskoj polarizaciji, dakle više ne samo ideološkoj, nego polarizaciji u kojoj sam sadržaj, konkretni potezi, pa čak i način na koji netko nešto kaže ili učini, postaju irelevantni. Bitno je isključivo tko si ti, tko sam ja i kojoj strani pripadamo, a prema tome se onda i pozicioniramo u društvu.
Sociolog i politički analitičar Dragan Bagić kaže da polarizacija u Hrvatskoj kreće od onih koji smatraju da Hrvatska nije nakon rata postala ono što je trebala nego je naslijedila dosta toga od bivšeg režima. Oni žele revolucionarne promjene u Hrvatskoj kakve ne mogu biti provedene bez sile. Toj subkulturi glas je Marko Perković Thompson.
Govoreći o polarizaciji, Bagić je danas u podcastu Telegrama ‘Prvi glas’ rekao kako je ona u Hrvatskoj evidentno rastuća. Podsjetio je da se u stručnoj literaturi razlikuju tri osnovna tipa polarizacije. Prva je problemska polarizacija, kada se društvo podijeli oko jednog konkretnog pitanja, pri čemu se zauzimaju sve udaljenije i ekstremnije pozicije, ali izvan tog pitanja društvo i dalje funkcionira relativno normalno. Druga je ideološka polarizacija, koja zahvaća cjelokupni svjetonazor, dok je treća identitetska polarizacija.
Upravo identitetsku polarizaciju Bagić smatra posebno problematičnom jer ona izlazi iz okvira bilo kakve racionalne rasprave. U tom slučaju ljudi se svrstavaju na jednu ili drugu stranu na temelju vlastite identifikacije i osjećaja pripadnosti, dok sam sadržaj rasprave postaje potpuno nebitan. Argumenti gube svaku važnost, a rasprava prestaje biti rasprava. To je, kako kaže, stupanj polarizacije u kojem je onda praktički sve moguće.
Njegov je dojam da se Hrvatska sve više približava upravo toj identitetskoj polarizaciji, dakle više ne samo ideološkoj, nego polarizaciji u kojoj sam sadržaj, konkretni potezi, pa čak i način na koji netko nešto kaže ili učini, postaju irelevantni. Bitno je isključivo tko si ti, tko sam ja i kojoj strani pripadamo, a prema tome se onda i pozicioniramo u društvu.
Pitanje odgovornosti za takvo stanje, naglašava, ne može se pripisati samo jednoj strani jer je ona nužno podijeljena. Ipak, njegova je teza da glavni pokretač polarizacije dolazi upravo iz subkulture koja je duboko nezadovoljna postojećim poretkom. Riječ je o dijelu društva koji želi temeljitu rekonstrukciju društveno-političkog i ustavnog sustava, a takva promjena, prema njegovoj procjeni, nije moguća bez ozbiljnijeg konflikta.
U tom smislu, taj segment društva ima i najveću motivaciju za jačanje polarizacije jer se nada da će u nekom trenutku uspjeti formirati većinu koja će moći provesti relativno radikalnu političku agendu, bez obzira na to kako se ona u konkretnim elementima artikulira. Na to se zatim nadovezuju i drugi akteri koji reagiraju obrambeno, pokušavajući kontrirati i zaustaviti određene procese, što povratno djeluje na nastavak i produbljivanje društvenih podjela.
Bagić procjenjuje da inicijalni impuls polarizacije ipak dolazi iz tog segmenta društva koji je najnezadovoljniji i najfrustriraniji izgledom države i postojećeg poretka te koji ima najveću motivaciju da ga promijeni. Nasuprot tome, na lijevom i liberalnom dijelu političkog spektra, kaže, postoji prije svega želja da se institucije poprave i da sustav bolje funkcionira, ali bez zadiranja u temeljnu arhitekturu društvenog uređenja, raspodjele moći i osnovnih političkih odnosa.
Desni spektar, zaključuje Bagić, u hrvatskom je kontekstu revolucionaran u smislu da želi redizajnirati i rekonstruirati i državu i društvo, kao i način na koji je moć raspoređena.
