Priča o nastanku jedne od najprepoznatljivijih pjesama u povijesti glazbe, New Orderovog klasika ‘Blue Monday’, zvuči više kao scenarij za otkačenu komediju nego kao ozbiljna glazbena kronika
1
Priča o nastanku jedne od najprepoznatljivijih pjesama u povijesti glazbe, New Orderovog klasika ‘Blue Monday’, zvuči više kao scenarij za otkačenu komediju nego kao ozbiljna glazbena kronika
Priča o nastanku jedne od najprepoznatljivijih pjesama u povijesti glazbe, New Orderovog klasika ‘Blue Monday’, zvuči više kao scenarij za otkačenu komediju nego kao ozbiljna glazbena kronika. U njoj glavne uloge igraju prve kompjutorske greške, halucinogeni, pa čak i snimke vjetrova bubnjara Stephena Morrisa, a sve to kako bi se stvorila himna koja i danas, više od 40 godina kasnije, zvuči kao da je stigla iz budućnosti.
Sve je počelo iz pepela. Nakon tragične smrti Iana Curtisa, frontmana Joy Divisiona, 1980. godine, preostali članovi benda — Bernard Sumner, Peter Hook i Stephen Morris — odlučili su nastaviti pod imenom New Order. Kratki boravak u New Yorku otvorio im je oči; tamošnja klupska scena i utjecaji bendova poput Kraftwerka gurnuli su ih prema elektronici, daleko od post-punk mraka Manchestera.
Ironično, ‘Blue Monday’ nije nastala iz ambicije da se napiše svjetski hit, već iz čiste lijenosti i želje za alkoholom. Bend je apsolutno mrzio svirati biseve. Kako bi izbjegli tu obavezu, došli su na ideju: napravit će dugačku, programiranu elektroničku sekvencu koja će svirati dok oni bježe s pozornice u potrazi za najbližim šankom.
Plan je bio jednostavan — upaliti strojeve, pustiti beatove da hipnotiziraju publiku u mraku, a dok ljudi shvate da bend više nije na binI, oni će već ispijati svoju drugu rundu. Upravo zbog toga pjesma traje neuobičajenih sedam i pol minuta; morala je trajati dovoljno dugo da stignu popiti piće.
Tehnički aspekt snimanja bio je kaos. Stephen Morris provodio je sate pokušavajući shvatiti kako koristiti rani semplerski stroj Emulator 1, a vježbao je tako što je semplirao zvukove tjelesnih plinova članova benda. Iako ti zvukovi nisu završili u finalnom miksu, taj neozbiljni pristup definirao je atmosferu u studiju.
Kada su konačno ušli u studio Britannia Row u Londonu kako bi dovršili traku, legenda kaže da su članovi benda bili pod snažnim utjecajem LSD-a. Inženjeri zvuka, izluđeni drogiranim zvijezdama, na kraju su ih doslovno istjerali iz studija kako bi u miru dovršili miks. Jedan od ključnih trenutaka u pjesmi — onaj prepoznatljivi, sinkopirani ulazak sintisajzera koji zvuči kao da ‘posrće’ — zapravo je bila pogreška u programu koju je Gillian Gilbert slučajno ostavila. Umjesto da je isprave, shvatili su da zvuči genijalno.
Naslov ‘Blue Monday’ nikada se ne spominje u tekstu. Stephen Morris tvrdi da dolazi iz romana Kurta Vonneguta, dok Peter Hook vjeruje da su ga odabrali jer su se jedan ponedjeljak osjećali jadno, sjećajući se pjesme Fatsa Domina.
Jednako legendaran kao i glazba bio je i omot ploče. Dizajner Peter Saville kreirao je omot koji je izgledao kao 5,25-inčna disketa, s rupama izrezanim u kartonu. Dizajn je bio toliko kompliciran i skup za proizvodnju da je etiketa Factory Records navodno gubila oko 30 penija na svakom prodanom primjerku. Budući da je ‘Blue Monday’ postao masivni hit i najprodavaniji 12-inčni singl svih vremena s preko milijun prodanih kopija, taj gubitak se pretvorio u financijsku katastrofu.
Danas, s preko dva milijuna prodanih primjeraka samo u Velikoj Britaniji i stotinama milijuna streamova, ‘Blue Monday’ više nije samo pjesma. To je artefakt vremena kada slučajnosti, alkohol i hrabrost da se strojevi puste da ‘pogriješe’ stvorili zvuk koji nikada neće ostarjeti.
