Mostarski sastav Zoster već četvrt stoljeća djeluje kao svojevrsni društveni toplomjer regije. Od ranih reggae dana i britke kritike postratnog društva, preko rock faze, pa sve do današnjeg eklektičnog synth-pop zvuka, Zoster je ostao rijedak primjer benda koji raste organski, odbijajući se pokoriti šablonama. Njihov frontmen, glumac i glazbenik Mario Knezović, na sceni je više …
Mostarski sastav Zoster već četvrt stoljeća djeluje kao svojevrsni društveni toplomjer regije. Od ranih reggae dana i britke kritike postratnog društva, preko rock faze, pa sve do današnjeg eklektičnog synth-pop zvuka, Zoster je ostao rijedak primjer benda koji raste organski, odbijajući se pokoriti šablonama. Njihov frontmen, glumac i glazbenik Mario Knezović, na sceni je više od pjevača – on je kroničar koji kroz fiktivne likove psihoanalizira balkansku zbilju. Čini to i u inspirativnom recentnom intervjuu za Novosti.
Iako je ime benda (izvedenica od herpes zoster) nastalo kao dijagnoza društva s padom imuniteta, Knezović danas na te rane dane gleda kroz prizmu osobnog sazrijevanja. Promjena zvuka za njega nije bila kalkulacija, već potraga za novim načinom izgovaranja istina.
“Prva dva albuma sam pisao u svojim dvadesetima. Tad sam više govorio iz nekog ‘mi’, generacijski. Onda sam bio dio čopora, a postao sam vuk samotnjak. Promjena je jedna vrsta odrastanja i učenja; mi stalno kopamo po muzici jer zvuk daje sadržaj. Kad izgovaraš nešto, ‘volim te’ ili ‘dobar dan’, ton kojim to kažeš određuje i značenje. Moji su mi sintesajzeri dali mogućnost da kažem stvari u drugom tonu.”
Zosterov recentni opus snažno je obilježen likom Tadije – fiktivnog, ali bolno prepoznatljivog balkanskog moćnika. Knezović, koristeći svoje glumačko iskustvo, Tadiji daje „meso i krv“ kako bi razumio korijene zla, a ne samo njegove posljedice.
“Više ne pišem pjesme da bi bile samo pjesme, moraju imati priče iza sebe. Igram negativce u serijama i filmovima, ali ja nisam zajeban lik. Mogu ih pokušati razumjeti, ne da ih opravdavam u njihovim sranjima, nego da shvatim kad su postali ti ljudi. Ja sebe pitam što bi mene dovelo do toga da odem opljačkati banku. U suštini, novi album je nastavak ‘Najgoreg’ – bavimo se odnosom oca i sina. Kad je otac jaka figura poput Tadije, to je zajebano. Moraš naći sebe, a pitaš se: ‘Jesam li ja to zato što je moj stari bio to, ili sam se sȃm izborio?'”
Knezović se ne libi kritizirati ni stanje u industriji, primjećujući kako tehnologija mijenja samu srž glazbenog stvaralaštva. Smatra da tradicionalna forma benda, s probama i zajedničkim kombijima, postaje relikt prošlosti.
“Tehnologija je dovela do toga da virtuoznost više nije na cijeni. Mislim da forma bendova izumire. Skupo je, nepotrebno je, imaš sve na laptopu. Ali mislim da će muzika dijeliti ljude kao što se danas dijele audiofili i oni koji slušaju muziku na mobitelu. Bit će generiranog autorstva, ali i ljudi koji hoće doći do čovjeka, a ne do pjesme iza koje stoji umjetna inteligencija. Mi ćemo poželjeti organsko, kruške i jabuke koje nisu prskane. Željet ćemo izvor.”
Govoreći o trenutnoj društvenoj klimi, Mario ne skriva mučninu prema retorici sukoba i strahu koji se koristi kao pogonsko gorivo politike.
“Mučno mi je od tih likova kojima je rat opcija, povraća mi se. Svijet se ljulja i hoće se vratiti tamo gdje je provjereno, u neke vrijednosti tipa: ‘drži se ti svoga’. Možda će moji zetovi biti Indijci i Nepalci, a moj djed je našao ženu u krugu od dvadeset kilometara. Svijet je postao mali i plašimo se da ćemo izgubiti sebe u tome. Ne treba se plašiti. Zadnji stadij ljudske svijesti je da čovjek shvati da ne ubija – ne zato što će ga netko uhvatiti, nego jer neće sebe da prlja.”
Na pitanje može li umjetnost biti lijek za „društveni zoster“, Knezović ostaje prizemljen, fokusiran na individualnu odgovornost i odbacivanje nasilja kao najprimitivnijeg koda.
“Ne utvaram si da je to tako, jer ako ljudi čekaju pjesmu da budu bolji, motaj kablove i gasi svjetla. Nasilje prezirem, to je najprimitivniji oblik komunikacije. Zavist može biti nešto što te uči – kad zavidiš nekome, shvatio si što želiš, ali te može i pojesti. Ljutnja, mržnja, to su sve ljudski osjećaji. Tvoja borba je da ne postaneš rob tome”, ističe Knezović.
