Ponekad je najveća snaga filma u njegovoj ranjivosti. Upravo je ta nepatvorena, bolna nježnost katapultirala Vjetre, pričaj sa mnom redatelja Stefana Đorđevića među najvažnije filmove godine. Nakon što je osvojio Srce Sarajeva, pokupio Grand Prix u Luksemburgu i trijumfirao kao najbolji film 23. Zagreb Film Festivala, ovaj hibridni igrano-dokumentarni dragulj kreće u distribuciju po hrvatskim …
Ponekad je najveća snaga filma u njegovoj ranjivosti. Upravo je ta nepatvorena, bolna nježnost katapultirala Vjetre, pričaj sa mnom redatelja Stefana Đorđevića među najvažnije filmove godine. Nakon što je osvojio Srce Sarajeva, pokupio Grand Prix u Luksemburgu i trijumfirao kao najbolji film 23. Zagreb Film Festivala, ovaj hibridni igrano-dokumentarni dragulj kreće u distribuciju po hrvatskim kinima.
Đorđevićev dugometražni prvijenac, inspiriran stvarnim životnim iskustvom i snimljen s članovima vlastite obitelji, svojevrsni je posljednji razgovor i oproštaj od majke Negrice, preminule od raka. Priča prati Stefana koji se vraća obiteljskoj kući na jezeru s misijom da dovrši film o majci. Kroz kadrove obiteljskog okupljanja nakon njezine smrti, isprepletene s dirljivim dokumentarnim snimkama njezinih posljednjih dana, stvara se osjećaj njezine neprekinute prisutnosti.
Film nije samo zbir nagrada; on je emotivna jeka koja odzvanja od Meksika do Tajvana, jer se bavi onim najuniverzalnijim – gubitkom i ljubavlju. Razlika između igranog i dokumentarnog gotovo je nevidljiva jer, kako kaže sam redatelj, “nisam ih htio razdvajati, upravo kako bi i publika imala taj osjećaj, njene prisutnosti, energije, koja nije nestala.”
Danis Tanović, predsjednik žirija na festivalu u Luksemburgu, sažeo je snagu filma: “Ovo je sve što film treba biti. Bavi se jednim od najstrašnijih trenutaka u nečijem postojanju, a to je gubitak drage osobe. Poriv koji imate nakon ovog filma je da nazovete mamu i kažete ‘Volim te’. Prekrasno snimljeno i majstorski izvedeno od strane mladog filmaša – ovo je pobjeda za film.”
Snimanje filma, koje je počelo kao pokušaj dokumentiranja majčine volje za životom, pretvorilo se u terapiju za cijelu obitelj i, neočekivano, u terapiju za publiku. Đorđević ističe da mu se, gdje god je prikazan, publika povjeravala o vlastitim gubicima. Dijeljenje tog bolnog iskustva stvara rijetku emotivnu snagu. “Sve granice, i nacionalne i vjerske, baš sve razlike nestaju kada se suočavamo s gubitkom i kada se suočavamo s tugom. Tu smo svi na istom”, rekao je Đorđević za Večernji list.
Film je tim potresniji jer je, unatoč tome što govori o smrti, zapravo oda životu i inspiraciji. U glavnim ulogama briljiraju baka, djed, brat i rođaci, koji pred kamerom djeluju nevjerojatno prirodno i autentično. Djedova reakcija nakon premijere najbolje opisuje uspjeh ovoga rada: “Mi nismo glumci. Ovo što vidite, to smo mi.”
