Gotovo devet godina nakon posljednjeg albuma s originalnim pjesmama, bend se vraća iznenadnim EP-jem ‘Days Of Ash’
1
Gotovo devet godina nakon posljednjeg albuma s originalnim pjesmama, bend se vraća iznenadnim EP-jem ‘Days Of Ash’
Kada U2 objave novu muziku, pitanje više nije mogu li napuniti stadione nego mogu li još uvijek zapaliti iskru koja ih je nekad činila opasnima. Gotovo devet godina nakon posljednjeg albuma s originalnim pjesmama, ‘Songs Of Experience’ iz 2017., bend se vraća iznenadnim EP-jem ‘Days Of Ash’. I ne zvuči kao nostalgično prebiranje po vlastitoj ostavštini, nego kao pokušaj da se ponovno uključe u borbu.
U proteklom razdoblju nisu mirovali: turneje, rezidencija u Sphereu u Las Vegasu, filmovi, Bonova autobiografija, projekt ‘Songs Of Surrender’ s ogoljenim verzijama starih pjesama. No iza svega je tinjalo staro pitanje – gdje su U2 danas u glazbenom pejzažu? Jesu li ‘heritage rock’ institucija ili još uvijek bend koji ima što reći?
‘Days Of Ash’ nudi odgovor kroz šest pjesama koje reagiraju na aktualne političke događaje i stradanja pojedinaca, među njima 16-godišnje iranske prosvjednice Sarine Esmailzadeh i palestinskog aktivista Awdaha Hathaleena. Guardian u svojoj recenziji piše kako EP priziva duh brzih protestnih reakcija iz 70-ih, uspoređujući ga s ‘Ohio’ Crosby, Stills, Nash & Younga – pjesmom koja je u rekordnom roku reagirala na pucnjavu na Kent Stateu. U streaming eri, tvrdi Guardian, nema razloga da takva hitnost ne postoji – a zanimljivo je da je zasad prakticiraju ponajviše veterani poput U2 i Springsteena.
‘American Obituary’ donosi najžešći trenutak izdanja. Guardian ističe da U2 zvuče ‘righteously angry’ kao rijetko u posljednjim desetljećima, uz distorzirane gitare, sirenske elektronike i refren koji priziva mantru: ‘The power of the people is so much stronger than the people in power’. Mojo Magazine ide još dalje, opisujući pjesmu kao eksplozivnu, s energijom koja podsjeća na sirovi post-punk nerv benda iz ranih dana. U2 su, podsjeća Mojo, počeli kao reakcija na The Clash i Patti Smith – i ovdje se toj energiji vraćaju.
No EP nije samo frontalni napad. ‘The Tears Of Things’ je sporija, gotovo kohenovska pjesma koja kroz biblijske i povijesne reference udara po religijskom fundamentalizmu. Upravo nju i domaći PopRock, inače znatno kritičniji prema bendu, izdvaja kao najbolji trenutak izdanja – jedinu pjesmu koja djeluje doista inspirirano i zaokruženo.
Jer kritike nisu jednoglasne. Guardian primjećuje da suradnja s Edom Sheeranom na ‘Yours Eternally’ zvuči manje prisilno nego neke ranije njihove potrage za suvremenošću, ali da Sheeranov prepoznatljiv zvuk gotovo proguta pjesmu. PopRock je još oštriji: smatra da su poruke možda ispravne, ali često servirane ‘iritantno i prvoloptaški’, posebno prozivajući ‘American Obituary’ kao nedovoljno razrađenu i tekstualno nespretnu. Svidjet će vam se ako volite U2, a izbjegavajte ako ne volite Bonovo popovanje i nemaštovitu, usiljenu glazbu s prvoloptaškim stihovima, dodaje PopRock.
Možda ‘Days Of Ash’ nije savršen. Možda povremeno zvuči kao da Bono ponovno drži propovijed. Ono što je neupitno jest da se bend svjesno pokušava vratiti protestnoj tradiciji iz koje je i ponikao – kao post-punk skupina inspirirana The Clashom, s velikim refrenima i jasnim stavovima. ‘Days Of Ash’ prvi je konkretan signal u tom smjeru.
