Svašta čovjeku prolazi kroz glavu kad se s velikom žutom omotnicom stisnutom u ruci zatekne u centralnoj pošti u subotu, u jedanaest i četrdeset i sedam.

‘Gospođo! Da vi, baš vi. Ne možete unutra. Radimo do podne, nećemo uspjeti obraditi ni ove u redu, svi će morati van’, nervozno se derala žena sa šaltera pred kojim je neka vršnjakinja Josipa Jurja Strossmayera uzalud pokušavala dići novac sa svog poštanskog računa.

‘Nestalo nam je novaca, gospođo. Probajte ispred na bankomatu’, uputila je staricu iza koje se u redu tiskalo desetak duša iz karmičke kažnjeničke bojne. Boga pitaj što su skrivili u prošlom životu kad moraju biti u pošti subotom u podne manje koju minutu.

Zbilja, grozno je i jadno biti tu i u zadnji tren slati važnu papirologiju koja baš mora do ure biti poslana, ali pravi užas je biti staro i nemoćno čeljade pred šalterima ovog bezdušnog svijeta koji kao da još stoput odvratniji tek namjerava biti.

‘Šalteruša nacistička’, mrmljala je gospođa iza.

‘Mene ćeš izbaciti, jel će ona to mene izbaciti!? Ljudi moji di je ovo došlo, beštije, beštije jedne! Tu je nekad radilo deset žena, niko nije mora čekati i sve je bilo kako triba biti za ljude. A ona bi mene izbacila, ajde izbaci me, da te vidin’.

– Što se vi gospođo čudite? Naši su ministri šoferi i kondukteri, na položajima su samo neradnici i lopovi – uključila se nesretnica najbliže izlaznim vratima, koja je ušla valjda sekund prije one koju nisu pustili unutra.

Zaposlenice pošte zaključale su nakon nje vrata, ali za vraga, bio je to loš plan. Ovi koji su završili svoju šalter pokoru sada nisu više mogli izaći vani, pa je opet nastao žamor.

‘Ne može ovo više ovako, ljudi moji. Pa nismo stoka’, redali su se u poštanskom redu borbeni povici i zazivala se odnarođena vlast.

– Ali ako si u hadezeu, onda moš šta oš. Sva su ti vrata otvorena i nitko ti ništa ne može – opet je potpirivala vatru u redu ona straga. Uvijek najgori su ti straga, samo rovare i pakuju.

Sprijeda, za to vrijeme, neka je dobra cura prišla onoj starici da joj pokaže kako se do novca može doći i putem bankomata. Izgleda da i u najgorem paklu čovjek može naći bar malo svjetla.

Ova druga žena na šalteru tad mahne rukom i u minut do podne obavi svoje kako bi žuta omotnica preporučeno mogla na put.

Zna, veli, da na webu stoji radno vrijeme do 13 sati subotom, ali ovi gore nikako da to promijene. Bedara joj je, žao ljudi, ali stroga uprava zabranjuje da nakon podne iti pogleda u radni kompjuter.

Dobit će i ona otkaz, zamijenit će je umjetnom inteligencijom; vrag zna di ćemo i kako ćemo tada. Stari i umorni u beskrajnoj koloni dehumaniziranog centralnog poštanskog ureda, osuđeni na milost i nemilost kakvog anđela.

Jedne subote oko podne, dvije tisuće četrdeset i neke.