Nije svijet slučajno upao u uzavreli lonac prvoga rujna 1939. nego se u njemu dugo kuhao prije nego što će ludi kaplar u pet manje kvarat napasti Poljsku jer nije bilo nikoga tko bi mu rekao stop. Svako toliko, izgleda, kolektivno zaglupimo kao civilizacija, postanemo ćoravi, izgubimo muda ili nas jednostavno nije briga pa uživamo u toploj juhi obilja u kojoj će nas poput žaba žive skuhati.
Skuhana, lobotomirana euroska scena nije u doba Hitlerova amaterskog teatra i monologa o ugroženosti Njemačke od Poljaka imala današnju percepciju fašizma; kao što je nisu imali ni naši slavni preci koji su na današnji dan ustali protiv tog i takvog fašizma.
U doba Gaze, Palestine, Ukrajine i ove današnje juhe, fašizam i dalje ne zovemo fašizmom.
Danas u Republici Hrvatskoj slavimo Dan antifašističke borbe što je državni praznik, blagdan… I dan kad je Donald Trump napao Iran.
Iako je fašizam poražen u Drugom svjetskom ratu, njegova ideološka jezgra nikada nije potpuno nestala. Danas, u vrijeme globalne nesigurnosti, klimatskih kriza, migracijskih valova i krhkosti demokratskih institucija, mnogi filozofi, politički teoretičari i povjesničari upozoravaju da se elementi fašizma vraćaju u novom, često sofisticiranijem obliku.
UPOZORENJA FILOZOFA I TEORIČARA
Umberto Eco u svom znamenitom eseju ‘Vječni fašizam’ (“Ur-Fascism”, 1995.) upozorava da fašizam nije ograničen na crne košulje, rimski pozdrav i vođe s brkovima. Fašizam se, piše Eco, može vratiti u svakodnevici, pod maskom nacionalnog ponosa, netrpeljivosti prema različitima i kulturom straha. ‘Ur-fašizam je još uvijek oko nas, ponekad u civilnom odijelu. Fašizam može doći kao najnevinija pojava,’ tvrdi Eco.
Noam Chomsky redovito upozorava na opasnosti od ‘autoritarnih tendencija koje se maskiraju kao demokratske’. Prema njemu, koncentracija moći u rukama političkih i ekonomskih elita, marginalizacija ranjivih skupina i demonizacija manjina, sve su to simptomi koje nalazimo i u predfašističkim vremenima. U intervjuu za Democracy Now! (2022.) rekao je: ‘Kad vlade koriste strah kako bi ušutkale neslaganja, to je znak da demokracija klizi u nešto puno opasnije.’
Slavoj Žižek, filozof i provokator, upozorava da je suvremeni fašizam ‘banaliziran i normaliziran’. U razgovoru za Al Jazeeru (2020.) rekao je: ‘Današnji fašisti ne marširaju u uniformama – oni vode talk showove, pišu kolumne, dizajniraju zakone.’
Wendy Brown, politička teoretičarka, u knjizi ‘Undoing the Demos’ (2015.) piše da neoliberalizam uništava temelje demokracije i priprema tlo za autoritarne režime: ‘Kad ljudi izgube vjeru u institucije, a politika se svede na tržište, fašizam postaje jedina logika reda.’
KAKO IZGLEDA SUVREMENI FAŠIZAM?
Današnji neofašizam rijetko koristi terminologiju iz 30-ih godina. Umjesto toga, promovira ideje o ‘etničkoj čistoći’, ‘kulturnoj superiornosti’, ‘obrani tradicionalnih vrijednosti’ i ‘nacionalnom suverenitetu’. Korištenje propagande, kontrola medija, demonizacija migranata, jačanje policijskih ovlasti i podrivanje neovisnog pravosuđa – sve to su mehanizmi koji podsjećaju na fašističke režime prošlosti.
Prema izvješću Freedom Housea (2024.), demokratski standardi pali su u više od 60 država u posljednjih deset godina. Autokratski lideri poput Viktora Orbana u Mađarskoj otvoreno zagovaraju ‘neliberalnu demokraciju’. Sam Orban je 2014. izjavio: ‘Mi gradimo neliberalnu državu temeljenu na nacionalnim temeljima.’
U Sjedinjenim Američkim Državama, Donald Trump je tijekom svog predsjedničkog mandata više puta koketirao s autoritarnim metodama, od napada na medije do ignoriranja izbornih rezultata. Njegov bivši savjetnik Steve Bannon otvoreno je govorio o potrebi ‘uništenja administrativne države’.
Ruski predsjednik Vladimir Putin koristi retoriku velikog nacionalizma i prikazivanja Zapada kao neprijatelja, istovremeno gušeći neovisne medije i kriminalizirajući opoziciju. Povjesničar Timothy Snyder tvrdi: ‘Putinov režim nije fašistički u klasičnom smislu, ali koristi fašističku estetiku i metode kad mu odgovara.’
U Izraelu, premijer Benjamin Netanyahu sve češće koristi militantnu retoriku i jača ekstremno desne koalicije. Mnogi kritičari upozoravaju da se demokratska struktura zemlje urušava pod teretom nacionalizma i militarizma.
FAŠIZAM KAO KULTURNI FENOMEN
Važno je prepoznati da fašizam nije samo politički poredak, već i kulturološki fenomen. Antonio Gramsci je pisao da fašizam raste kad stara paradigma umire, a nova se još nije rodila. U takvom međuprostoru – gdje ljudi osjećaju nesigurnost, identitetsku krizu i gubitak kontrole – fašizam nudi lažnu sigurnost.
Današnji populistički pokreti često se predstavljaju kao obrambeni zid protiv modernosti, migracija, globalizma i ‘propadanja Zapada’. U toj naraciji, fašizam postaje prihvatljiv kao sredstvo ‘zaštite’ vrijednosti – iako upravo to uništava same temelje slobode.
DI SMO?
Današnji svijet ne treba čekati crne uniforme da bi prepoznao fašizam. On je prisutan u zakonima koji diskriminiraju, u govorima koji pozivaju na isključenje, u ideologijama koje grade hijerarhije vrijednosti među ljudima. Fašizam danas dolazi s osmijehom, u odijelu, iza kamere – ali s istom porukom: podjela, kontrola i moć.
Suočavanje s tim zahtijeva ne samo budnost, već i obnovu istinskih demokratskih vrijednosti: solidarnosti, jednakosti i slobode. Kao što je rekao Bertolt Brecht: ‘Fašizam nije pobijeđen jer su fašisti nestali, već zato što se ljudi još uvijek ne usuđuju pogledati ga u lice.’
Fašizam u doba Instagrama lako ćemo naći tamo gdje se njeguje kult tradicije, odbacivanje modernizma, strah od razlika, privrženost srednjoj klasi, kult heroizma, mačizam, populizam. Danas se mnoge od tih karakteristika mogu prepoznati u ponašanju i retorici niza političkih lidera.
Tko su suvremeni političari koje znanstvenici i intelektualci najčešće prozivaju zbog fašistoidnih obilježja?
– Vladimir Putin (Rusija) – premda sebe predstavlja kao zaštitnika tradicije i stabilnosti, režim koji vodi guši slobodu medija, opoziciju, civilno društvo. U ratu protiv Ukrajine koristi retoriku ‘denacifikacije’, dok sam istodobno vodi imperijalni rat.
– Benjamin Netanyahu (Izrael) – njegove politike prema Palestincima i odnosi prema arapskom stanovništvu često se opisuju kao aparthejd, a sve veća militarizacija i religijska ekstremizacija izraelskog društva izazivaju globalnu zabrinutost.
– Donald Trump (SAD) – iako djeluje unutar demokratskog sustava, njegov populizam, rasistička retorika, napadi na medije, pokušaji da ospori rezultate izbora i poticanje napada na Kapitol prepoznati su kao autoritarni potezi s opasnim konotacijama.
– Viktor Orbán (Mađarska) – otvoreno promiče iliberalnu demokraciju, suzbija neovisne medije, kontrolira pravosuđe i obrazovanje te koristi migrantsku krizu za širenje nacionalističke panike.
– Recep Tayyip Erdoğan (Turska) – koncentrirao je moć u svojim rukama, zatvara novinare, proganja opoziciju, koristi religiju u političke svrhe. Više puta je prozivan zbog gušenja temeljnih ljudskih prava.
Prema riječima američke filozofkinje Judith Butler: ‘Neofašizam danas dolazi u odijelu. Neće nositi svastiku – ali će vam oduzimati prava, redom.’
U 21. stoljeću fašizam se ne mora očitovati kroz uniforme i pozdrave – dovoljno je da se normaliziraju nasilje, mržnja prema manjinama, rušenje demokratskih institucija i kult ličnosti.
Upravo zato je Dan antifašističke borbe važniji nego ikad – kao podsjetnik da je sloboda krhka, a povijest sklona ponavljanju.
