Palestinska borba nije samo borba za zemlju, niti samo borba jednog naroda. To je, smatra libanonska teoretičarka i psihoanalitičarka Nadia Bou Ali, univerzalni simptom svijeta u kojem kapitalizam proizvodi višak populacije, logiku istrebljenja i nadzora. U takvom svijetu Palestina postaje model onoga što dolazi.
Bou Ali je krajem svibnja u sklopu Subversive foruma u zagrebačkom Dokukinu KIC održala predavanje o bespomoćnosti, osjećaju koji danas prati svakog tko svjedoči genocidu u Gazi, ali i mnogo šire. U razgovoru za Kulturpunkt, naglašava kako ključ nije u prepuštanju bespomoćnosti nego u ustrajnosti i otporu – kako pojedinca, tako i političkog kolektiva.
Bou Ali predaje na Američkom sveučilištu u Bejrutu, vodi privatnu psihoanalitičku praksu i suosnivačica je Bejrutskog instituta za kritičku analizu i istraživanje (BICAR). U svom radu spaja kritičku teoriju, marksizam i psihoanalizu.
‘U predavanju sam pokušala razviti koncept bespomoćnosti na način koji se ne temelji na politici viktimizacije. Nije riječ o tome da smo solidarni sa žrtvama, nego s političkim subjektima koji, unatoč bespomoćnosti, pružaju otpor kolonijalnoj imperijalističkoj represiji’, kaže Bou Ali.
Za nju je bitno odmaknuti se od dominantnog diskursa ljudskih prava, koji često ostaje u okviru sentimentalnosti i žalovanja. Podsjeća da su upravo kolonijalne prakse oblikovale i suvremene genocidne politike. Kako je moguće, pita se, da država utemeljena na sjećanju postane mašina smrti?
Bou Ali povezuje psihoanalitičko poimanje bespomoćnosti sa stavovima Franza Fanona o kolonijalnim odnosima. Kolonizator, kaže, često se postavlja u ulogu ‘majke’ koja navodno štiti kolonizirane od njih samih. Palestinski kontekst, dodaje, jasno pokazuje opasnost takvog paternalizma.
Posebno se osvrće na pitanje slike u medijskom prostoru. Slike masakra, koliko god bile potresne, riskiraju da nas učine pasivnim promatračima. ‘Ne trebam vidjeti te slike da bih znala što se događa. Trebaju mi koncepti. Trebamo govoriti o ustrajnosti, otporu – ne o sentimentalnosti’, ističe.
Bou Ali upozorava i na dublju dimenziju: Palestinska borba je univerzalna jer se odnosi na globalne procese kapitalističkog nadzora i istrebljenja. Palestinci nisu jedini – diljem svijeta svjedočimo istim obrascima prema migrantima, nezaposlenima, ‘nevidljivim’ populacijama. U tom smislu, Palestina je simptom nadolazeće globalne stvarnosti.
Govoreći o reakcijama međunarodne intelektualne scene, Bou Ali kritizira pozicije koje i dalje govore o ‘dvije strane’ u sukobu. Smatra da mnogi radikalni teoretičari, uključujući i Žižeka, ne uspijevaju prepoznati univerzalni značaj palestinske borbe. Istovremeno, pozdravlja iskreniji stav Judith Butler, iako vidi ograničenja u njezinoj politici žalovanja.
Za kraj, govori o važnosti jezika. U svojoj knjizi Psychoanalysis and the Love of Arabic bavi se poviješću arapskog jezika kao političkog projekta. Smatra da je nužno odbaciti mitove o ‘svetosti’ jezika kako bi on postao živi, filozofski jezik sposoban nositi suvremene emancipatorne diskurse.
Unatoč svemu što se događa u Libanonu i regiji, Bou Ali ne odustaje od svoje psihoanalitičke prakse. ‘Nastaviti je jedina stvar za koju se možemo uhvatiti. Vidim koliko razlike taj rad čini, čak i na najsitnijoj razini. Ustrajnost je ključna’, zaključuje.
Jer u svijetu u kojem kapitalizam proizvodi sve veće zone smrti i isključenja, ustrajnost postaje možda najradikalniji oblik otpora.
Svakako pročitajte cijeli razgovor s teoretičarkom i psihoanalitičarkom Nadiom Bou Ali.
