Riječ je o muškarcu koji je složio čitavu estetiku progresivnog i emocionalno osviještenog tipa jer zna da upravo takav imidž dobro prolazi kod određenog dijela publike
1
Riječ je o muškarcu koji je složio čitavu estetiku progresivnog i emocionalno osviještenog tipa jer zna da upravo takav imidž dobro prolazi kod određenog dijela publike
Mladić s platnenom torbom preko ramena, matchom u ruci, slušalicama oko vrata, možda analognim fotoaparatom i knjigom Sally Rooney ili bell hooks dovoljno vidljivom da je svi primijete. U najjednostavnijoj verziji memea riječ je o muškarcu koji je složio čitavu estetiku ‘mekog’, progresivnog i emocionalno osviještenog tipa jer zna da upravo takav imidž dobro prolazi kod određenog dijela publike. To je tzv. ‘performative male’, jedan od prepoznatljivijih Gen Z internetskih arhetipova.
Poanta nije u samoj matchi, vinilima ili platnenoj torbi. Problem nastaje kada svi ti predmeti više ne izgledaju kao izraz interesa, nego kao pažljivo složen signal. Upravo zato izraz ‘performative male’ zvuči podrugljivo: pretpostavlja da iza progresivnog jezika, feminističkih referenci i nježno stilizirane muškosti ne mora nužno stajati stvarna promjena stavova, nego želja za vanjskim odobravanjem.
Meme se brzo proširio TikTokom i drugim platformama, a završio je i izvan interneta. U gradovima i na sveučilištima počela su se organizirati ‘performative male’ natjecanja na kojima sudionici namjerno pretjeruju s prepoznatljivim simbolima: recitiraju poeziju, nose rabljenu odjeću, dijele higijenske potrepštine ili poziraju s knjigama i kavom. Šala funkcionira upravo zato što svi razumiju kodove.
Ali iza nje stoji zanimljivija priča o današnjoj muškosti. ‘Performative male’ zamišljen je kao gotovo potpuna suprotnost ‘alpha bro’ modelu koji dominira manosferom. Umjesto agresivne samouvjerenosti, statusa, teretane i dominacije, ovdje se nude ranjivost, ukus, politička osviještenost i kulturni kapital. To je muškarac oblikovan ne toliko tradicionalnim muškim idealom koliko onime što zamišlja kao ‘female gaze’.
Skepticizam prema tom tipu muškarca uklapa se u širu opsesiju Generacije Z autentičnošću. Ako je raniji društveni internet bio obilježen savršeno filtriranim Instagram profilima, novije platforme često nagrađuju privid spontanosti, nesavršenosti i emocionalne sirovosti. U takvom okruženju muškarac koji izgleda kao da je previše precizno posložio svoju ‘autentičnost’ vrlo brzo postaje sumnjiv.
No granica između iskrenog interesa i performansa nije tako jednostavna. Ljudi su oduvijek koristili odjeću, glazbu, knjige i potrošačke izbore kako bi pokazali tko su i kojoj skupini pripadaju. Razlika je u tome što je danas taj proces neprekidno izložen pogledu drugih i filtriran kroz algoritme. Nekadašnja subkultura nastajala je kroz lokalne scene, prijateljstva i zajednička iskustva; danas se estetike mogu složiti iz niza preporuka koje TikTok posluži u nekoliko sati.
Tu ‘performative male’ prestaje biti samo šala o tipu s matchom i postaje priča o samokuriranju. Identitet se ne gradi samo iznutra prema van, nego sve češće i obrnuto: polazi se od pitanja kako želimo izgledati drugima, a zatim se oko te slike slažu glazba, moda, politika, knjige i ponašanje.
Zanimljivo je i da je sama riječ ‘performativno’ u ovom slučaju pomalo varljiva. Sociologija i teorija roda već desetljećima polaze od ideje da se rodni identitet stvara kroz ponavljanje ponašanja, gesti i društvenih kodova. Iz te perspektive, nije neobično da muškarci eksperimentiraju s novim načinima predstavljanja sebe. Ono što danas izgleda neprirodno ili usiljeno sutra može postati potpuno uobičajeno.
Zbog toga fenomen ima i paradoks. S jedne strane, postoji sasvim opravdana sumnja prema muškarcima koji feministički rječnik, emocionalnu inteligenciju ili queer i ‘soft’ estetiku koriste samo kao novi oblik statusa i privlačnosti. S druge strane, ismijavanje svakog muškarca koji izađe iz tradicionalnih rodnih obrazaca može završiti time da se isti ti obrasci dodatno učvrste.
U tom smislu ‘performative male’ govori podjednako o muškarcima koje ismijava i o kulturi koja ih promatra. Od muškaraca se traži da budu otvoreniji, nježniji i manje opterećeni klasičnim maskulinitetom, ali čim to postane vidljivo, pojavljuje se pitanje rade li to ‘stvarno’ ili samo glume.
Možda je zato najzanimljivije pitanje manje je li performativni muškarac iskren, a više koliko je danas uopće moguće biti potpuno neperformativan. U svijetu u kojem se ukus, politika, izgled i emocije stalno prikazuju, komentiraju i pretvaraju u sadržaj, granica između izražavanja sebe i proizvodnje slike o sebi postaje sve tanja. ‘Performative male’ je samo jedan od najuočljivijih simptoma te promjene.
