Povijest ženskog tijela zapravo je povijest kontrole u čijem središtu je vagina, ili ako ćemo biti još precizniji, klitoris. Od načina na koji se medicinska znanost odnosila prema njemu do načina na koji su dominantne religije stoljećima gradile doktrinu o svojim sveticama i ženskim likovima, jasno se vidi da žensko tijelo, bilo kao izvor užitka ili simbol majčinstva, nikada nije imalo jednostavan odnos s autoritetom.
Klitoris, anatomski organ koji postoji isključivo radi užitka, dugo je bio predmet poricanja. Iako su ga antički liječnici poznavali, srednjovjekovna medicina i kasniji anatomi uglavnom su ga prešućivali ili objašnjavali kao beskorisni „ostatak muškog penisa“. Tek u 16. stoljeću talijanski anatom Realdo Colombo opisuje ga kao „slatkoću Venere“, ali čak ni to nije dovelo do ozbiljnijeg razumijevanja. Do 19. stoljeća mnogi su liječnici tvrdili da je ženski orgazam zapravo nepotreban, a žensko tijelo tek instrument reprodukcije.
Znanstveno priznanje da klitoris ima složenu unutarnju strukturu i centralnu ulogu u seksualnom odgovoru dolazi tek krajem 20. stoljeća, zahvaljujući radu australske urologinje Helen O’Connell. Do tada su anatomske ilustracije u medicinskim udžbenicima doslovno izostavljale taj organ. Ironično, bilo je lakše dobiti detaljnu studiju o mišiću gležnja nego o dijelu tijela koji milijardama ljudi donosi užitak.
Takvo izostavljanje nije slučajno. U društvima gdje se tijelo žene svodi na funkciju majke, užitak postaje prijetnja poretku. Klitoris, jer ne služi rađanju, nije imao mjesto u „ozbiljnoj“ medicini. Isto kao što u teološkom poretku ženska figura nije mogla lako dobiti božanski legitimitet.
U tom smislu, priča o Blaženoj Djevici Mariji funkcionira kao duhovni pandan ovoj anatomskoj šutnji. Iako je Marija bila prisutna u pobožnosti vjernika od ranog kršćanstva, Katolička crkva stoljećima je oklijevala formalno definirati njezinu ulogu. Vjerovanje u njezino uznesenje na nebo postoji od 5. stoljeća, ali službeno postaje dogma tek 1950. godine, kad papa Pio XII proglašava apostolsku konstituciju Munificentissimus Deus. Prije toga, 1854. godine definirana je dogma o Bezgrešnom začeću.
Između ta dva datuma smješten je Lourdes, 1858., s ukazanjima koja su dodatno potaknula marijansku pobožnost. Ipak, stoljećima prije toga Crkva nije bila spremna institucionalno potvrditi ono što je u narodu već bilo duboko ukorijenjeno: Marijinu iznimnost i svetost.
Ako se pogleda šire, obrazac je isti. I klitoris i Marija morali su čekati institucionalno priznanje. Prvi zato što utjelovljuje ideju tjelesnog užitka, a druga zato što utjelovljuje žensko tijelo u svetom prostoru. U oba slučaja, tek kada su društvene i kulturne okolnosti postale dovoljno „zrele“, autoritet je odlučio da to može biti legitimno.
U pozadini oba procesa stoji isto pitanje: tko odlučuje što je sveto, što je vrijedno, što zaslužuje postojati u javnom diskursu? Kad se žensko tijelo izvuče iz moralnih konstrukcija, ono postaje mjesto znanja, užitka i iskustva. Kad se Marija promatra kao ženska figura s vlastitim integritetom, a ne samo kao idealizirana majka, otvara se prostor da se i duhovnost vidi kao ljudska, a ne samo dogmatska.
Ovi procesi legitimacije — bilo znanstvene, bilo teološke — pokazuju da društvo sporo prihvaća ono što ne razumije ili se boji razumjeti. I klitoris i Marija podsjećaju da ono što se potiskuje, ne nestaje; samo čeka trenutak da se ponovno otkrije.
Danas, u vrijeme kad se razgovori o seksualnosti, rodu i vjeri ponovno otvaraju, povratak ovim temama nije samo medicinsko ili teološko pitanje. To je pitanje moći, znanja i prava na vlastito tijelo i vjerovanje.
